Korifej lirske skulpture

U petak, 20. decembra 1974. svratio sam, po navici, u Hotel Crna Gora i u holu zatekao istaknutog crnogorskog slikara Mija Vujoševića; zamišljenog, tužnog. - Umrije nam Risto! - reče Mijo. Popesmo se zajedno na prvi sprat; u apartmanu, na krevetu, ležalo je tijelo Rista Stijovića. Došao je na proslavu tridesetogodišnjce oslobođenja Titograda; da obiđe rodnu kuću u Staroj varoši i na Čepurcima grobnicu, od moračkih oblutaka, u kojoj je sahranjena njegova voljena supruga Žana.

- Žana je Francuskinja, moj stari, dobri dug. Zajedno smo pedeset jednu godinu - pričao mi je Risto Stijović. - Ona je siroče, od kolijevke, odnjegovala je domarka susjedne kuće. Oboje smo u Parizu bili besparovići. Ja: nesuđeni trgovac koji se protiv porodničkoga savjeta upisao na Umetničku školu Đoke Jovanovića u Beogradu, pa od kuće nije dobijao ni krštene pare, vojnik koji je prošao rat, Krf, čovjek koji je potom u Parizu završio Školu lijepih umjetnosti. Ona: moja vršnjakinja, čas primijenjena umjetnica, čas statista, čas prodavačica prilikom kakve rasprodaje. Ona se meni dopala, a ja i moje skulpture njoj. Od prvog susreta nijesmo se rastajali…

Susreti na Senjaku

…Na Senjaku, rezindencijalnom dijelu Beograda, nevelika kuća; u njoj i atelje. Tu stvara vajar Risto Stijović (1894 - 1974). Svuda skulpture; u gipsu, bronzi, drvetu, mermeru, kamenu. Niz ženskih aktova po ateljeu rasutih. Na zidovima skice. Kraj peći dvije mačke drijemaju… Biste Njegoša, Marka Miljanova, Miljana Vukova, Slobodana Škerovića… Ali i savremenika; političara, slikara, pisaca. I: tisovo drvo; čeka na obradu.

- To mi je poklonio slikar Vuko Radović. Sada tražim za to drvo jednu formu. Nešto pokušavam da u toj tisovini napravim - kaže vajar. - A pravim biste zato što sam umoran. U tome nalazim i razonodu, jer pričam s onima koji mi poziraju. To su uglavnom moji stari prijatelji. Ali, biste nije jednostavno raditi. Treba pogoditi lik kako bi se osjetio karakter. Eto, radeći bistu vojvode Miljana Vukova, želio sam istovremeno da mu dam i jednu plemenitu i jednu energičnu crtu…

Sretao sam Rista Stijovića više puta. Bilo je zadovoljstvo s njim razgovarati. Plemenit, otmjen, učtiv. Znao je da pohvali novinarski napor, pa mi tako, iz Beograda, 16. aprila 1973. piše: “Dragi Slobodane, Dobro ste prenijeli naš razgovor. Hvala Vam lijepo. Vašu porodicu i Vas srdačno pozdravlja Vaš čika Risto”.

Pariski dani

Iako u oskudici, odlazili su crnogorski umjetnici u svijet: Miloš Vušković u Beč, Milo Milunović, Petar Lubarda i Risto Stijović u Pariz. Pariški dani ostali su mu u lijepoj uspomeni. - Proveo sam ih u oskudici, ali ih se ipak rado sjećam - govorio mi je Stijović. - Prijatelji su mi tamo bili veliki umjetnici. Dolazili su kod mene u atelje, posmatrali i davali sud o mojim radovima. Bio sam im stoga zahvalan, ali sam ipak ostajao pri svome. Drugovao sam s čuvenim vajarima Pomponom, Sutinom, Zadkinom, zatim sa slikarom Modiljanijem, s književnikom Polom Moranom koji je za “Bataulu” dobio Gonkurovu nagradu. Sjedio sam do Hemingveja u “Selektu”, posmatrao Erenburga i njegove prijatelje u “Rotondi”.

Drugovanje s tim ljudima mnogo mi je pomoglo. To su bila lijepa vremena. Bijah u naponu snage, mlad, a sve pariske novine hvale moje radove. Zaista lijepo, iako ja s mojom Žanom nijesam imao ni parče hljeba… Vajam žensko tijelo i životinje. Mislim da je žensko tijelo savršeno u formi. Čovjek može vazdan da se tamo izrazi. I muško tijelo je lijepo, ali kod muškaraca imamo snagu i ja nerado pravim muško tijelo jer ne volim snagu. Pravio sam mnogo i životinje zato što je forma kod životinja isto tako savršena kao kod žene…

Podgorica u novijoj istoriji, očigledno, nije imala većeg umjetnika od Rista Stijovića. Osim nevelike ulice u podnožju Gorice, čuveni vajar nema drugog obilježja u rodnom gradu. A nekad je u Banji, na obali Ribnice, tamo gdje je sada knjižara “Karver”, postojala “Galerija Rista Stijovića”, u kojoj se nalazio znatan broj njegovih skulptura; otvorena svakog dana, osim ponedjeljka, od devet do trinaest časova; privlačila je posjetioce. Galerijom je rukovodio vajar Srđan Kovačević. Rodna kuća Stijovićeva, u Staroj Varoši, nadomak Sat-kule, urušena, bez krova, u korov zarasla.

Ljubav prema skulpturi krenula je iz te kamene podgoričke kuće. - Da, tačno je to. Mnogi faktori su uticali da se opredijelim za vajarstvo. Na tavanu moje stare kuće u Podgorici nalazilo se mnogo alata i starinskog oružja. Moji su se preci bavili puškarstvom i izrađivali su crnogorska odijela. Ja sam sve to posmatrao i to je izazivalo u meni jedan osjećaj za lijepo. Danas, kada sam ostario, ja se prosto raznježim kada vidim šare na guslama, na preslici, kada vidim vezove, to me uzbudi. Dešavalo se da, kada putujem kroz Crnu Goru, ugledam u onim stijenama po jednog junaka, naročito onog kojeg je opjevao Njegoš…

Djevojčica u košćeli

Prilikom jedne od mojih posjeta vajaru, u ateljeu sam primijetio pomalo neobično drvo. Suvo. Tek se naziru prvi tragovi skulptorovog dlijeta?

- Klešem jednu djevojčicu u košćeli - veli Risto Stijović. - Želim da u ovom drvetu ukomponujem djevojčicu. Košćela je zahvalno drvo. Toplo je; kao boja je toplo. Ali nije baš sjajno. Mora čovjek pažljivo da radi, da gdje ne skine koje parče više. Košćela nije tako kompaktna kao, recimo, orahovina, ali je čudna, ima lijepu boju… Kako sam se opredijelio za drvo? Znate, dok sam boravio u Parizu, imao sam vrlo mali atelje, pet sa pet. Tu, u tom ateljeu, ja sam spavao, kuvao, radio. Kad bih klesao kamen, prašina bi ispunila čitav atelje, zavlačila se u krevet, kuhinju, tako da je u ateljeu bilo strahovito prljavo. Slučajno, Meštrović je tih dana pravio anđela u drvetu kod jednog mog prijatelja. I, kako drvo nije bilo suvo, prslo je po sredini. Meštrović je otputovao u London i ovaj moj prijatelj mi je donio to drvo.

Uvidio sam da je s drvetom mnogo praktičnije raditi, jer se od klesanja ne diže prašina, a, zatim, može se i furuna potpaliti! Mislim da mi je to ležalo. Čim sam počeo u drvetu da radim, bio sam odmah zapažen. Tada su puno pisali o mome drvetu, jer je bilo neuobičajeno. Nekako nehotično, inspirisao sam se našom narodnom umjetnošću. A lirsku skulpturu ne napuštam. Radiću je dok ruka bude služila. Ja sam se, valjda nekako po karakteru, opredijelio za tu lirsku skulpturu. Zapravo, ja se nijesam opredijelio, nego je to došlo samo po sebi.

Bilo je mnogo vajara koji su pokušavali da prave u ovom duhu, ali im to nije ležalo i oni su otišli u apstraktnu strukturu. Treba skulpturu oživjeti, udahnuti joj život, a svako želi da je oživi na svoj način. Ima ljudi koji bi se inspirisali na mojoj skulpturi, ali su oni otišli dalje, za svojim temperamentom. U stvari, mijenjajući pravac, čovjek mijenja rukopis, a suština ostaje ista… U posljednje vrijeme najmanje sam pravio životinje. Radio sam, međutim, puno reljefa u drvetu. A to mi je bilo zgodno dok je moja Žana bila bolesna, nijesam morao da lupam…

Pri spomenu Crne Gore, Stijovićeve misli nijesu vezane samo za umjetnost. - Uvijek nosim u sebi moju Crnu Goru. Iz nje sam, istina, otišao u veliki Pariz, koji me je kao umjetnika prihvatio. Kad prođe pruga, razvije se turizam, krene aluminijum, Crna Gora će živnuti. Treba praviti nove hotele i na planinama, na Ivanovim koritima, recimo, i omogućiti turistima da se tokom dana kupaju u moru, a uveče spavaju na svježem zraku, na planini…

( Slobodan Vuković )