Potop Tare zaustavljen prije tačno deset godina

Na današnji dan prije 10 godina glasovima opozicije i SDP-a Skupština je usvojila Deklaraciju o zaštiti rijeke Tare i time stavila tačku na do sada najveću i jedinu uspješnu građansku kampanju protiv jednog, po državu i njene građane, više nego štetnog projekta - gradnje Hidroelektrane Buk Bijela.

Do odustanka potapanja dijela kanjona Tare - “suze Evrope” je došlo zahvaljujući angažovanju više od 30 nevladinih organizacija, a presudnu ulogu su imali mediji i u rekordnom roku sakupljena peticija građana sa 10.000 potpisa.

Deceniju kasnije, i dalje postoje pokušaji da se taj projekat obnovi, a akteri tadašnjeg protesta ne slažu se da bi ponovljena akcija spašavanja Tare od energetskih lobija bila uspješna.

Priča o odbrani Tare počela je zvanično 5. juna 2004. simboličnim protestom na mostu na Đurđevića Tari. Prvi slogan bio je „Neka teče“, koga će kasnije zamijeniti mnogo poznatiji "Neću baru, hoću Taru".

Direktor tadašnje Nezavisne revije "Polje", a sada poznati speleolog, Željko Madžgalj došao je na tu ideju u razgovoru sa predsjednikom NVO “Zid” Igorom Miloševićem.

"Milošević je prvo imao ideju da na Svjetski dan zaštite životne sredine organizujemo okupljanje u krugu KAP-a, ali je prihvaćeno da to bude na Đurđevića Tari. Skup su, pored nas, organizovale i Ekološko društvo “Breznica” i Centar za razvoj Durmitora. Priključile su se i druge NVO. Ostalo je istorija”, prisjeća se Madžgalj.

On, međutim, smatra da se protest sa tolikom energijom i čvrstinom ne bi mogao ponoviti, čak i kada bi Tara bila ponovo napadnuta...

"Volio bih da nije tako, ali mislim da ne bi. Javnost u Crnoj Gori je sada dosta slaba i nije pokazala neku kredibilnost da bi se vjerovalo u nju", tvrdi Madžgalj.

Za razliku od njega, jedan od ključnih aktera odbrane Tare, bivši direktor “Grin Houma”, Darko Pajović smatra da je moguće organizovati takvu vrstu građanskog otpora i da bi on bio uspješan.

"I Tara je u početku bila nemoguća misija. Preduslov je bila sloga i razumijevanje među onima koji su pokrenuli cijelu priču. Čak i kada se nismo slagali, nismo dozvolili da nas to odvuče u pogrešnom smjeru. Danas je crnogorsko društvo zrelije, pa ako hoćete i sa većim stepenom sloboda i demokratije nego prije 10 godina, ali čini mi se da mu fali ono što smo mi imali u kampanji za odbranu Tare - cilj je preči od svakog ličnog interesa. Vjerujem da kampanja za odbranu Tare neće biti rijetka uspješna priča", kaže Pajović.

On smatra da je za uspjeh kampanje bilo važno to što su lične sujete i animoziteti ostavljeni po strani, dok je cilj - odbraniti rijeku Taru od loših projekata energetskih lobija i njihovih pomagača iz vlasti, bio preči od svega. To su građani prepoznali “i zato je srce cijele Crne Gore u tom periodu kucalo za Taru”.

“Mi ni tada nismo bili protiv energetskog razvoja, naprotiv, ali jesmo protiv zadovoljavanja ličnih ineteresa u odnosu na interes građana i društva. Sporadično se ponovo čuju predlozi o gradnji elektrane i potapanju kanjona. Energetski lobi nije i neće nikada odustati od svojih namjera jer je njima lični interes uvijek na prvom mjestu. I građani i država uvijek moraju biti na oprezu, a u slučaju očuvanja Tare svi ekonomski pokazatelji i tada, a nakon deset godina još više idu u prilog potrebe očuvanja tog jedinstvenog predjela i njegove turističke valorizacije kao eksluzivne ponude”, ističe Pajović.

Slučajno ili namjerno, deceniju kasnije, savjetnik za energetiku u Ministarstvu ekonomije Nikola Jablan, izašao je javno sa tezom da Buk Bijela nije završena priča i da se Deklaracija može ukinuti na isti način kao što je i donijeta, uz tvrdnju da je to najbolji projekat u ovom dijelu Evrope.

On očekuje da Crna Gora ubrzo ukine deklaraciju i da sa Srbijom i BiH postigne dogovor o korišćenju energetskog potencijala Drine i Morače. Taj predlog iz civilnog sektora ocijenili su “sramotnim” i “ponižavajućim”, tvrdeći da je to “vrhunac bahatosti” i “potvrda činjenice da energetski lobi ima i dalje poslušnike u vladi”.

Poslanici su, kao po običaju, podijeljeni u mišljenjima. Striktno protiv projekta sada su SDP i Pozitivna. U SNP-u, DF-u i DPS-u nemaju odluke, a njihovi poslanici kažu da bi se o tom pitanju moglo ponovo raspravljati.

Poslanik SNP-a i predsjednik skupštinskog Odbora za ekonomiju Aleksandar Damjanović kazao je ranije „Vijestima“ da ne treba bježati od diskusije u vezi sa ovim projektom.

Poslanik DF-a Strahinja Bulajić kazao je da on kao neko ko se bavi energetikom 27 godina može da kaže da je riječ o ekonomski i energetski veoma vrijednom projektu sa ekološkim posljedicama.

“Deklaracija je bila tadašnja volja Skupštine i nije imala obavezujuću snagu zakona. O njoj se svakako može ponovo razmisliti”, kazao je Bulajić.

Tarzan Milošević iz DPS-a kazao je da su spremni za razgovor kako bi se našlo rješenje koje će omogućiti razvoj uz poštovanje standarda zaštite životne sredine.

Zamjenik izvršnog direktora MANS-a Dejan Milovac smatra da ni nakon deset godina od Deklaracije aktuelna vlast nije naučila nijednu lekciju iz održivog razvoja, već se, kako je naveo, prostor Crne

Gore i dalje doživljava kao poligon za ostvarenje privatnih profitnih interesa po svaku cijenu.

“Deklaracija o zaštiti Tare možda jeste sačuvala rijeku od devastacije, ali nakon deset godina u crnogorskoj vlasti još nije sazrela svijest o neophodnosti održivog korišćenja limitiranih resursa kojima raspolaže Crna Gora. To potvrđuju brojni megalomanski projekti koji su inicirani ili su planirani u posljednje vrijeme, uključujući konvertorsko postrojenje i podmorsku energetsku interkonekciju sa Italijom i dalekovodom od primorja do sjevera, sistem kaskadnih brana na rijeci Morači i drugi blok Termoelektrane u Pljevljima”, smatra Milovac.

On je kazao da se svaki od tih projekata našao na agendi vlade za naredni period, uprkos oštrom protivljenju javnosti koja je upozoravala da se iza projekata ovog tipa kriju privatni, a ne javni interes.

“Slično kao i u slučaju izgradnje Buk - Bijele, i ovi projekti razvoj turizma i zaštitu priprode pretpostavljaju besomučnoj eksploataciji resursa uz potapanje kanjona, devastaciju nacionalnih parkova, ali i drugih dobara duž crnogorske obale”.

Mitrović: Braniću je životom

Predsjednik “Breznice” Milorad Mitrović poručio je “svima onima koji još zagovaraju potop Tare da je spreman da je i životom brani”.

"Kao što sam je branio i 2004, jer je smatram svojom, najvećim i najpoznatijim simbolom Crne Gore, a da li su oni spremni braniti svoje uvjerenje svojim životom, treba da to javno kažu javnosti. Ne testirajte spremnost građana Crne Gore i nemojte misliti da nismo spremni ponovo braniti Taru svim demokratskim sredstvima”, poručio je Mitrović.

On je rekao da je nevjerovatno da je podrška Tari prije 10 godina bila veća čak i u EPCG nego u Vladi ekološke države, CANU, Ministarstvu ekologije, Nacionalnim parkovima, tadašnjem Zavodu za zaštitu prirode ili među članovima Agencije za zaštitu životne stredine.

“Poslije 10 godina eko država se više i ne pominje. Premijer je nije pomenuo ni u jednom svom obraćanju, a nijesu ni proslavili 20 godina Deklaracije o ekološkoj državi. Na obali Tare, u Mojkovcu, pripremaju otvaranje propalog rudnika olova i cinka uz pomoć patriota iz Australije. U plan durmitorskog područja su unijeli i branu na Tari. Ljuto su se prevarili”, kazao je predsjednik “Breznice”.

Hronologija - kako je najveći protest zaustavio potop

Crnogorska vlada, daleko od očiju javnosti, u aprilu 2004. godine je ratifikovala sporazum sa Vladom Republike Srpske o izgradnji Hidroelektrane Buk-Bijela, a zatim 30. aprila "otvorila tendersku ponudu".

Kako to obično biva, javnosti su se medijski servirale informacije o tome da je to, sa više od 300 miliona eura, u stvari "najveća investicija u regionu", da će se na gradnji angažovati oko 3000 radnika, da će se ostvarenjem tog projekta bitno popraviti infrastruktura na sjeverozapadu Crne Gore, da će nova i moćna HE proizvoditi 450 megavata.

Niko tada nije pominjao potapanje kanjona Tare. Kao ni to da bi se Buk-Bijela gradila na Drini, desetak kilometara nizvodno od Foče. Da bi ta trećina "pripala" Crnoj Gori tek za 50 godina. A onda se ispostavilo da ni ta trećina nije trećina, već prvo 30, a onda 26 odsto.

Protiv Deklaracije se 14. decembra izjasnilo 29 poslanika DPS-a, a podržalo ju je 35 poslanika SDP-a, SNP-a, LSCG-a, DUA i Demokratskog saveza.

( Dejan Peruničić )