"Džoni Vik" - Akcija i brutalnija reakcija

Džon Vik (John Wick, David Leitch, 2014)

Postoji više tipova akcionih heroja, pri čemu po brojnosti prednjače usamljeni osvetnici. Od kauboja Šejna do Crne Mambe, osveta za pretrpljenu nepravdu je često glavni pokretač radnje. Ova postavka autorima omogućava da se kasnije prikazano nasilje logički opravda, a pogoduje i ritmu koji klimaks osvete usklađuje sa odjavnom špicom. "Džon Vik" je klasičan primjer za takvu filma, pri čemu se iz mora sličnih naslova izdvaja kvalitetnom i fokusiranom egzekucijom.

Džon Vik (Kianu Rivs) je penzionisani plaćeni ubica kome umire žena. Poslije njene smrti, dobija pismo koje je napisala, kao i štene na poklon. Kada kriminalac Jozef (Alfi Alen) na benzinskoj pumpi vidi Vikovo auto, poželi da ga kupi, što ovaj odbija. Ubrzo lopovi provaljuju u Vikov dom i kradu mu kola, zbog čega on počinje da se sveti. U međuvremenu, ispostavlja se da je Jozef sin mafijaškog bosa Viga Tarasova (Majkl Najkvist) za koga je ubica nekada radio.

Suvišno je napominjati da je "Džon Vik" nasilan film, ali nasilje u njemu više gravitira plesnoj koreografiji, nego šokantnom krvoliptanju

Za razliku od filmova koji polagano gradiraju ritam, "Džon Vik" na samom početku iscrpi sve što nema veze sa akcijom. Osvetnički pohod počinje nakon desetak minuta i pauze nema do kraja. Furiozni ritam se može uporediti sa Besonovom "Lusi" ili Trevisovim "Dredom", pri čemu je kvalitet za klasu iznad ovogodišnjeg "Pravednika" sa Denzel Vašingtonom. Pored toga, režiser Čad Stalevski pravi omaž klasiku kakav je "Paklena pomorandža", kao i svim automobilskim jurnjavama koje tretira u realističnom ključu.

Svijet u kome se "Džon Vik" dešava bi se lako mogao posmatrati kao prelazni oblik između megapolisa i "Grada grijeha". Finansijsku nesigurnost današnjice podvlači detalj u vidu zlatnog novca, pri čemu je moral filma (ako ga ima) sadržan u poruci da zlo ne treba raditi zato što je loše samo po sebi, već zato što se nikada ne zna koliko je opasan onaj kome se nanosi. Pored toga, film daje zanimljiv komentar koji se tiče hramova savremene civilizacije. Glavni štab ruske mafije je u crkvi, koja očigledno nije pravoslavna. U njenom podrumu se nalazi sef, ali posrnulost društva najbolje pokazuje to što novac nije najvrijedniji u njemu, već su to snimci korumpiranih političara i biznismena. Džon, a ni kriminalci, nemaju problem da od hrama naprave mjesto obračuna, što se završava orgijom nasilja.

Sa druge strane, hotel simboličnog naziva "Interkontinental" odgovara kriminalnoj ambasadi. On ima pravila koja svako mora da poštuje, pri čemu za njihovo nepoštovanje slijedi kazna, a za poštovanje materijalna nagrada. Tako se ističe da je svetost crkve izmještena u luksuz hotela, te da je duševni mir koji su ljudi nekada nalazili u bogomoljama danas moguće naći samo u prostorima za relaksaciju bogataša. Pored toga, jedina služba koja funkcioniše kako treba je privatna firma koja uklanja leševe nakon mafijaškog obračuna, što još jednom ističe profesionalnost kriminalnog miljea. Da nije sve u novcu, pokazaće plaćeni ubica Markus (Vilijem Defo), a da možda ipak jeste Gospođa Perkins (Adrijana Palicki). Da ne bi bilo zablude kako nema razlike između lopovskog i poslovnog okruženja, gotovo svi likovi će biti obučeni kao biznismeni.

Suvišno je napominjati da je "Džon Vik" nasilan film, ali nasilje u njemu više gravitira plesnoj koreografiji, nego šokantnom krvoliptanju. U suštini, ono što likovi u azijskim akcijašima rade hladnim oružjem, Džon radi vatrenim. Djelo ima par logičkih propusta, od kojih je najizrazitiji onaj u kome se zarobljenik ne ubija odmah, već mu se daje prostor da uradi ono što najbolje zna, odnosno da se oslobodi. Takođe, kiša na kraju nehotično podsjeća na finale "Matriksa", dok scena plesa u diskoteci može asocirati na Zajon. Međutim, kako je radnja primarno izgovor za vježbu iz estetike, uspjelost vježbe iskupljuje propuste.

Iz navedenog je lako zaključiti kako je osnovna prednost, ali i mana "Džona Vika", to što je u gotovo svakoj sceni riječ o akcionom filmu. Onima koji pored toga očekuju više on neće ponuditi dovoljno, ali će zato očekivanja ljubitelja žanra bez problema biti premašena.

Ocjena: 7/10

Kako se riješiti šefa 2 (Horrible Bosses 2, Sean Anders, 2014)

Malo ko je očekivao da će knjiga francuskog ekonomiste Tomasa Piketija „Kapitalizam u dvadeset prvom vijeku“ postati bestseler Njujork Tajmsa. Ovom studijom je temeljno proučen problem sticanja kapitala i naučno dokazano da zarada od stečenog bogatstva, odnosno povrat uloženog kapitala, dugoročno nadmašuje stopu ekonomskog rasta. Drugačije rečeno, Piketi je pokazao da gomilanje bogatstva nije anomalija, već suštinska osobina liberalnog kapitalizma. Zbog toga će ma kako sposobna jedinka u prosjeku zaraditi manje novca od onog ko ga je naslijedio. Iako autorima nastavka filma „Kako se riješiti šefa“ namjera nije bila da snime društveno angažovanu komediju, izgleda da su pored skečeva uspjeli da daju sliku korporacijske Amerike koja je podjednako za smijanje kao i za plakanje.

Nik Hendriks (Džejson Bejtmen), Kurt Bakmen (Džejson Sudejkis) i Dejl Arbus (Čarli Dej) osnivaju kompaniju za proizvodnju tuševa. Biznismen Bert Hanson (Kristof Volc) obeća kako će od njih otkupiti 100.000 tuševa i promovisati ih na svom televizijskom kanalu. Nakon što se Nik, Kurt i Dejl zaduže kod banaka kako bi pokrenuli proizvodnju, Bert odbija da im pomogne jer mu je cilj od početka bio kupovina bankrotirane firme. Kako bi otplatili dugove, ekipa odlučuje da Bertu kidnapuje sina Reksa (Kris Pajn), ali je problem što je Reks lukaviji od oca.

Pored glavnih junaka, tu su i zapaženi epizodisti. Dženifer Aniston reprizira ulogu nimfomanke, pri čemu ni jednog trenutka ne djeluje kao gostujuća zvijezda, već se potpuno uklapa u lik, što važi i za Džejmija Foksa. Kris Pajn superiorno tumači pokvarenog i dobro raspoloženog tatinog sina, dok Kevin Spejsi svojom fokusiranom i ozbiljnom ulogom samo ističe totalnu pogubljenost Nika, Kurta i Dejla

Režiser i scenarista ovog nastavka je Šon Anders, pri čemu ga je za posao preporučila uspješna komedija „Mi smo Milerovi“. Već u prvih nekoliko minuta, publici će biti jasno da je glavni kvalitet filma glumačka postavka, što je ujedno važilo i za prvi dio. Iako je na prvi pogled Nik glas razuma, Kurt cinični šaljivdžija, a Dejl nepametni satrap, prava istina je da niko od njih nije inteligentan. Tako će Nik svoja zatupasta zapažanja izlagati jezikom odmjerenog intelektualca, a Kurt jezikom momka koji ne propušta pivo i fudbalske utakmice. Dejl je priča za sebe, jer se čak i ovakvom trustu mozgova profiliše kao najmanje nadaren. Pažljivijim osmatranjem je lako ustanoviti da njihovi razgovori više počivaju na nijansiranju gluposti, nego na sukobu idiotluka i zdravog razuma.

Tematski, film nadograđuje priču iz prvog dijela i to tako što protagoniste iz pozicije podređenih izdiže na nivo menadžera. Ono što su za radničku klasu bili šefovi, to je za šefove korporativna Amerika.

Takođe, za razliku od prvog dijela u kome se pokazuje da zaposleni ipak imaju neku šansu protiv nadređenih, nastavak ističe da je bitka protiv korporacija unaprijed izgubljena. Kada Nik, Kurt i Dejl objašnjavaju Bertu i Reksu kako žele da počnu proizvodnju u Americi, oni im kažu kako se tu već decenijama ništa ne proizvodi, već kako sve stiže iz Kine. Ovo ne znači da je „Kako se riješiti šefa 2“ sociološka komedija, ali je zabavno vidjeti kako savremeni holivudski film polazi od jedne relativno klaustofobične slike svijeta koju čak i ne tretira kao temu, već samo kao kulisu koja mu omogućava da dobije na uvjerljivosti.

Pored glavnih junaka, tu su i zapaženi epizodisti. Dženifer Aniston reprizira ulogu nimfomanke, pri čemu ni jednog trenutka ne djeluje kao gostujuća zvijezda, već se potpuno uklapa u lik, što važi i za Džejmija Foksa. Kris Pajn superiorno tumači pokvarenog i dobro raspoloženog tatinog sina, dok Kevin Spejsi svojom fokusiranom i ozbiljnom ulogom samo ističe totalnu pogubljenost Nika, Kurta i Dejla.

Što se tiče vrste humora, on je sličan kao i u prvom dijelu, pri čemu se Dejlu dalo više prostora što je svakako dobro. Djelo povremeno podsjeća na „Velikog Lebovskog“, i to ne po šarmu i originalnosti, koliko po priči o otmici. Jedini, ali ujedno i osnovni problem, je što bi sa drugom glumačkom postavkom film bio mnogo manje zanimljiv, pa tako kvalitet leži ne u osmišljenosti scenarija koliko u inspiraciji glumaca. Kako je ona na vrhunskom nivou, nameće se zaključak da je riječ o nastavku koji je povremeno kvalitetniji od originala, iako ništa originalno ne nudi. Kandža iz Predatora se ne računa.

Ocjena: 7/10

( Radenko Savić )