Džoni

Tokom sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga vijeka dešavalo se ključno duhovno preoblikovanje Titograda. Pojavljuje se alternativna scena. Istraživači u zamahu... DODEST, legendarna predstava Marko Kraljević superstar... Autor Slobodan Milatović tom je predstavom krenuo u najvažniju istraživačku avanturu crnogorskog modernog teatra. Iz toga duha, krajem osamdesetih biće rođen prvo FJAT, a onda, nešto kasnije, sredinom suludih devedesetih i FIAT, apsolutni vrhunac tog alternativnog duha u ovome gradu. Miris novoga bio je suviše zavodljiv i moćan. Ovaj grad je baš u tim decenijama i u ovakvim pregnućima za sva vremena izgubio onaj naporni oreol (starovaroške) kasabe...

Sve to neodvojivo je od jednog imena - Džoni.

Džoni Hodžić je bio onaj ključni agens koji je činio da stvari odu drugačijim, i boljim, tokom. Glumac, recitator (sjećam se njegove pobjede na jugoslovenskom takmičenju mladih recitatora na Goranovom proljeću u Zagrebu), reditelj, animator kulture (kako se to tada zvalo), slikar - izložba pod nazivom “Tačka” u galeriji Doma omladine, negdje u drugoj polovini devedesetih... I još mnogo toga, što ne može stati u klasične nominacije. I gdje je, nerijetko, bio važniji zamah od rezultata.

Tokom osamdesetih nije bilo grupe srednjoškolaca ili studenata koja je htjela nešto da radi, nešto da pokuša, a da nisu naišli na podršku od Džonija. Dom omladine, kako se tada zvao današnji KIC, bio je najvažnija scena za bilo kakve nove priče, za bilo što čime se htjela preći ona opasna, podrazumijevajuća granice što se smije i može, a što ne.

Jedan od najluđih gradskih prostora bio je, tada, minijaturni bife u DODEST-u. Kakvi su se tu performansi odvijali... Uglavnom pod dirigentskom palicom nenadmašnog improvizatora Džonija Hodžića. Da je nešto od toga zabilježeno kamerom, bio bi to film dostojan najboljeg Fasbindera. Slobo, Džoni, Ljubo, Mijat, Paja, Ćento, Igor... svake noći neko je bio nadahnut za kakav spektakl. To je danas već dio jedne tajne istorije Podgorice, tačnije Titograda. Noć u kojoj Džoni, na dramatičnom španskom, reprodukuje govor Fidela Kastra nad mrtvim Čeom, jedan je od njegovih performativnih vrhunaca. Na momente je djelovao ubjedljivije i očajnije od samog Fidela.

Iz takvog duha rođen je i prvi DODEST, i sve ono što će proisteći iz toga projekta. Jedna od najvažnijih stanica na tom istraživačkom putu “novog duha” bio je FIAT. Potpisnik ovih redova nikada neće zaboraviti kako je prostor Doma omladine tih dana postajao veći od ostatka grada. Marsel li Roka, suludi Katalonac sa performansima na tragu postfuturističkih fascinacija, sjajni Velšani i njihov Volkano tetar, alternativci sa svih strana, odvažni Škoti, trupa iz Marseja... Baš na FIAT-u, Džoni je bio veličanstven kao legendarni kustos u Muzeju biciklističkog ustanka u Crnoj Gori, jednoj od najvažnijih crnogorskih predstava uopšte.

Uoči FIAT-a 1997, u ozračju podijeljenog DPS-a, Džoni mi objašnjava - Nemaju pojma o kulturi ni jedni ni drugi, ali, sada će nam izaći u susret... Moramo to iskoristiti.

Džonijev odlazak čini ovaj grad drugačijim. Kao uvijek kad odu ljudi koji su imali tu veliku i svetu moć da - mijenjaju stvari. Uz uvažavanje Buda Tomovića, heroja po kojem se nekada zvao Dom omladine, siguran sam da bi u budućnosti valjalo razmisliti da KIC ponese ime Džonija Hodžića. Jer on je bio Dom omladine i KIC više nego bilo ko drugi.

Na koncu, niko ne zna kako stvari funkcionišu tamo gdje je Džoni otišao. Iz Smrti se ne šalju razglednice, ne stižu pisma, ali, znajući njega, ne bih se začudio da ovih dana, tamo - gdje god to bilo - počinje neki nebeski FIAT. I da Džoni sve vodi - tačno kako treba.

( Balša Brković )