Prevara u koju su svi uključeni - od politike do medija
Činjenice u ovoj knjizi na mahove su toliko zastrašujuće da Mosova studija vremenom podsjeti na suptilne BBC dokumentarce Adama Kertisa. Samo jedanaestoro ljudi se nalazilo na čelu najvećih prehrambenih kompanija...
So, šećer, mast: kako su nas navukli prehrambeni giganti - Salt, Sugar, Fat: How Food Giants Hooked Us; Michael Moss; Random House, New York, 2014; 447 str.)
Majkl Mos, dobitnik Pulicera za pomenutu knjigu, ne misli da najveća krivica samo leži na onima koji nas kljukaju nezdravom hranom. Dobar dio nje pada i na naš organizam i na nedostatak samokontrole; prehrambeni giganti samo iskorištavaju te porive za slatkim. Njih, prirodno, vodi poriv za zaradom, a nas za svakodnevnim fiksom; fiksom u doslovnom smislu. U državnim laboratorijama naučnici su uvidjeli da mozak reaguje na kokain i još neke adiktivne droge prateći iste neurološke kanale koje je naš mozak prvobitno razvio za hranu. Recimo, najveća svjetska kompanija za proizvodnju sladoleda, Unilever, u svrhu sjajnog marketinga koristi slogan "naučno provjerenog" fakta da će nas konzumacija njihovih slatkliša učiniti srećnim. I zbilja hoće: to jeste naučno dokazano.
Sâm autor piše kako mu je u Kellogg-ovoj fabrici napravljena neslana verzija omiljenih krekera, Cheez-It. Krajnji proizvod je bio nalik "slami, žvakao se poput kartona i nije imao apsolutno nikakvog ukusa". Identična stvar se dogodila sa supama, mesom i hljebom koje su drugi proizvođači napravili za njega. Eksperimenti su pokazali da, oduzmete li malo soli, šećera, ili masti iz prerađene hrane, ne ostaje skoro ništa.
Činjenice u ovoj knjizi na mahove su toliko zastrašujuće da Mosova studija vremenom podsjeti na suptilne BBC dokumentarce Adama Kertisa. Recimo, samo jedanaestoro ljudi se nalazilo na čelu najvećih američkih prehrambenih kompanija sa anualnim prihodom od 280 milijardi dolara. To je bilo 1999. godine, u vrijeme dok se više od polovine odraslih Amerikanaca smatralo gojaznim. A kad je prihod u pitanju, danas ta cifra opisuje trilione dolara. Dok se gojaznost preoblikovala u prekomjernu debljinu.
General Mills, još jedan od giganata, pokazao je ostatku industrije kako je lako uticati na američke navike za hranom. Njen Yoplait je tradicionalni nezaslađeni jogurt pretvorio u pravu slatku poslasticu. Tako je jogurt najedanput dobio dvostruko više šećera u jednoj porciji, baš kao i pahuljice Lucky Charms, firmin najveći (i najzaslađeniji) proizvod sa ukusom mančmeloa. Ohrabreni ovim uspjehom, razvojno krilo General Millsa je zatim otišlo korak dalje: izmislili su jogurt u istiskujućoj tubi (Go-Gurt) - savršenoj za djecu, jer je eliminisala svaku potrebu za kašikom.
Uzgred, "Velika trojka", General Mills, Kellogg i Post do 1970.g. kontrolisali su 85% prodaje svih cerealija na tržištu. A početkom 1990-ih, zahvaljujući kupovini General Foods-a i Krafta, deset centi od svakog dolara što bi Amerikanci potrošili na namirnice, sada je išlo Philipu Morrisu - gigantu duvanske industrije.
Na drugoj strani ne samo što je federalna vlada trebala da utiče na smanjenje adiktivnih supstanci u prehrani, ona je, naprotiv, pogoršala to stanje. Neki od najvećih prevrata u industriji ne bi bili ni mogući bez pomoći Vašingtona.
Kad su konzumenti pokušali da poboljšaju vlastito zdravlje prebacivši se na obrano mlijeko, Kongres je napravio strategiju za moćnu mljekarsku industriju putem koje su inkognito preobratili sav taj višak nepoželjne masti u ogromnu prodaju sira - ne jestivog sira, nego sira koji se umeće u hranu samo kao mamac, u sasvim nepotreban, dodatni sastojak. Rezultat toga, 30 godina docnije: prosječni Amerikanac anualno konzumira i do 15 kg sira.
Mnogo kasnije - a zapravo nedavno - nakon velikog pritiska javnosti, General Mills je neznatno počeo da smanjuje količine šećera u svojim cerealijama, a isto su krenule da rade i druge kompanije. Međutim, onamo gdje bi smanjili šećer, šefovi bi, u nekim slučajevima, naredili da se poveća nivo soli i masti, kako bi sa polica u prodavnicama izgurali konkurenciju.
"Društvo je ono što se promijenilo", piše Mos, "u tolikoj mjeri da su sve ove poslastice i prigodna hrana postale svakodnevna - čak i svakosatna - navika, temelj američke dijete." Sa hranom su došle i brojke: dijabetes, srčane bolesti, visok krvni pritisak, žučne bolesti, osteoartritis, tri tipa raka - dojke, debelog crijeva i omotača materice - svi u porastu. Uostalom, i u Francuskoj se broj gojaznih udvostručio od 1997.
Koliko god bili moćni, so šećer i mast samo su djelići u planu industrije za formiranje američkih navika prilikom ishrane. Marketing je punopravni partner ovim sastojcima i za njega je uzimano svako bogomdano načelo famoznog oca psihološke propagande, Edvarda Bernejsa, koji je poslije Prvog sv. rata "osamostalio" žene tako što im je metnuo cigaretu u ruke. Kad je, recimo, na scenu pušten revolucionarni proizvod "Lunchables", na kom su naučnici radili pune dvije i po godine, on je eksluzivno stvoren da bi se iskoristila krivica zaposlenih majki i želje njihove djece za većim autoritetom. Federalna Komisija za Trgovinu zaduženu za istraživanje nepoštenih transakcija u biznisu, sredinom 1970-ih je tužila Veliku Trojku zbog zajedničkog monopola i nikada im nije mogla nauditi. U izvještaju je citirala i kompanijske dopise, uključujući i Kelloggov memorandum koji je lakonski sumirao konačan ishod po pitanju reklamiranja za mlađe: "Televizijske reklame za dječije cerealije", piše u njemu, "pojačavaju dječiju konzumaciju ovih proizvoda."
A oglas u časopisu Broadcast je nudio prilično direktan savjet oglašavačima: "Ako vi prodajete, Čarlijeva mama će da kupi. No to morate prvo da prodate malom Čarliju. Njegov džeparac je 50 centi nedjeljno, ali mu je zato kupovna moć američki fenomen. Kad Čarli vidi nešto što mu se dopada, on će to obično i dobiti. Samo pitajte General Mills ili McDonald's. Dabome, ako želite da prodate Čarliju, morate da ga uhvatite dok sjedi. (...) Ipak, srećom po vas, Čarli obožava da gleda televiziju. (...) I to je ono što mislimo kad kažemo Dječija Moć." Istina, od par hiljada reklama za slatke ceralije na TV-u i u štampi, za nezaslađenu hranu kao što su meso, povrće, prirodni voćni sok... bile su samo - četiri.
Izvještaj Komisije brojao je 340 stranica i već je u prvoj rečenici bacao rukavicu u lice: djeca su toliko naivna da za reklame misle da se radi o informativnom programu. I ne samo to, nego djeca uopšte nisu u stanju da shvate "uticaj koji nad njima vrše oglašivači" - a pogotovo kad se radi o šećeru. Tipično američko dijete iz 1979. vidjelo bi više od 20,000 reklama između 2. i 11. godine života, a od toga se više od polovine odnosilo na slatkiše. "Šećer se reklamirao i po četiri puta u pola sata na svakoj TV mreži", piše u izvještaju, "a najmanje sedam puta u pola sata, ako uzmemo u obzir i brzu hranu." Zapravo, čak je i u prerađenoj slanoj hrani kao mamac najprisutniji - šećer.
A o tome šta se nalazilo unutar tih kutija sa cerealijama, piše Mos, niko u Vašingtonu nije brinuo. Uostalom, Kellogg i drugi proizvođači imali su lojalnog saveznika u federalnoj vladi, u vidu najvećeg kontrolora za prehrambene proizvode, Uprave za hranu i ljekove (FDA). FDA je bila zadužena za nadgledanje proizvodnje cerealija i ostalih vrsta hrane, izuzev mesa i živine koje je kontrolisalo Ministarstvo poljoprivrede. FDA je konstantno je odbijala da proizvođačima naloži da na pakovanjima otkriju koliko tačno šećera sipaju u svoje proizvode.
Taj stari izvještaj je, baš kao i ova Mosova knjiga, iznio još jedan argumentovan dokaz, podjednako alarmantan svim nutricionistima. Prehrambene kompanije nisu nas jednostavno tjerale da jedemo što više zašećerenih proizvoda; one su nam ujedno i skretale pažnju sa drugih, zdravijih, proizvoda koje su imale potencijala da umanje dječiju konzumaciju šećera.
Galerija
( Ratko RADUNOVIĆ )