Cenzura ispod radara

Bio je, kažu, u davna vremena, neki vladar koji je toliko maltretirao podanike, pa je naredio da, pod prijetnjom smrću, ljudi moraju da ulaze u kuće, i izlaze iz njih, isključivo kroz prozor. Trpjeli oni, čekajući da prođe i despot i propis. I kada se to konačno desi, naslijedi ga sin, još veće zlo, koji naredi da se u kuće smije ulaziti samo kroz odžak. Uplašeni strašnom kaznom, podanici su morali da poslušaju, sjećajući se lijepih vremena kada su u domove ulazili kroz prozor.

Priča i pouka nije namijenjena eventualnim posljedicama aktuelnih afera Atlas, koverta, mala kuća na brdu i ostalim, što za sada jedan od najvećih pentita iz redova bliskih vlasti otkriva o prirodi trodecenijskog režima. Tu ćemo se, izgleda, još svega naslušati što smo znali i naslućivali, ali je malo ko izgovarao.

Ispod ovih tema, na koje je fokusirana javnost, međutim, gotovo nijemo teče rok za javnu raspravu o budućem krovnom zakonu o medijima, dokumentu koji, ukoliko ostane u predloženoj formi, čak i nakon sugestija OSCE i Savjeta Evrope, novinarima u nekim aspektima ostavlja uzak prostor za slobodno i profesionalno obavljanje posla. Iako veći dio teksta djeluje kao zbir loših namjera, fingiranja demokratije i smušenosti, uz poneku dobru, ali nerazrađenu ideju, poput prijave prihoda medija iz državne kase, nekoliko je ključnih aspekata zbog kojih bi ponuđeni nacrt morao da se vrati na ozbiljnu rekonstrukciju, po cijenu da još neodređeno vrijeme “ulazimo kroz prozor”. Riječ je, prije svega, o zaštiti izvora, o unapređenju medijskog pluralizma kroz takozvani fond koji više liči na šargarepu za lakovjerne i opravdanje da se “svojima” preko aktivno nenadležne Agencije za elektronske medije doda još novca, o tumačenjima dužne novinarske pažnje, anahronom prijavljivanju stranih novinara Ministarstvu vanjskih poslova i štošta još.

Za ovu priliku, regresija je možda najslikovitija u slučaju zaštite izvora. Zakonom o medijima iz 2002. godine u članu 21, normirano je da se informacije prikupljene na nedozvoljen način mogu objaviti “samo u interesu nacionalne bezbjednosti, zaštite teritorijalnog integriteta ili javne bezbjednosti, sprečavanja nereda ili kriminala i zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja obavještenja dobijenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva”.

Istim članom isključena je odgovornost novinara “ukoliko u svom radu pribave ili objave informaciju koja predstavlja državnu, vojnu, službenu ili poslovnu tajnu, ako postoji opravdani interes javnosti da bude upoznata”.

I na kraju najvažnije: “Novinar i druga lica koja se, u toku prikupljanja, uredničke obrade ili objavljivanja programskog sadržaja, upoznaju sa informacijama koje bi mogle da ukažu na identitet izvora nijesu dužni zakonodavnoj, sudskoj ili izvršnoj vlasti ili bilo kom drugom fizičkom ili pravnom licu otkriti izvor informacije koji želi ostati nepoznat.”

Istina, ni ove formulacije nijesu spriječile da pojedini novinari na svojoj koži osjete posljedice svojih istraživačkih inicijativa i aktivnosti rukovođenih interesom javnosti da zna. Najnoviji je slučaj međunarodno poznatog kolege Jova Martinovića koji je istraživanje narko kanala platio dugotrajnim pritvorom, a sada mora da nastavlja da se bori protiv skandalozne presude koja ga je označila učesnikom u švercu droge.

U svakom slučaju, novinari su i u ovakvim okolnostima povremeno mogli da računaju na izvore, zviždače, one koji se ne mire sa nepravdama i anomalijama u društvu, a ovi su kod kredibilnih medija znali da će njihov identitet biti zaštićen, sve dok sami ne odluče da ga otkriju.

Priređivač budućeg zakona i ovakvu normu prvo je rastavio i podijelio u više članova. Pokušavajući da to vrati u zakon, onda mu se, po pravilu pojavio i višak djelova i višak u djelovima, a sve u očiglednoj namjeri da se zaštita izvora ograniči do - ukidanja.

Posljednji pasus postojećeg člana 21 sada je postao opširni član 40, koji pored načelnog prava na zaštitu izvora nabraja izuzetke u kojima je novinar dužan da otkrije izvor: “kada je to ograničenje neophodno radi zaštite interesa nacionalne bezbjednosti, teritorijalne cjelovitosti, zaštite zdravlja i otkrivanja krivičnih djela zaprijećenih kaznom od pet godina ili više”. Kod “kretivnog tumačenja” to je praktično - sve.

Odluku o tome da li su nastupile ove okolnosti donosi sud. Propisano je, doduše, da će sud voditi računa “da li je informacija u neposrednoj vezi sa konkretnim slučajem, da li se informacija može pribaviti iz drugih izvora i da li je na zakonu zasnovan interes za otkrivanje podataka o izvoru informacije preteže u odnosu na zaštitu izvora informacije”. U nekim okolnostima, predviđeno je i da sud isključi javnost. Kao da se izvori plaše javnosti, a ne izvora moći o kome su dali podatke.

Ukoliko ovo opstane, profesionalni mediji se mogu pozdraviti sa maksimom da su činjenice svetinja, a da su izvori zakon. Jer, izvori će biti na udaru zakona. Nedorečenosti ovog rješenja, na drugoj strani, ne slute dobro ni novinarima, ako uopšte i dođu do izvora i odbiju da ga saopšte na sudu, uprkos ocjeni sudije o svrsishodnosti. U kaznenim odredbama nacrta ovog zakona član 40 se ne pominje, što podrazumijeva primjenu drugih propisa. Najblaže što pada na pamet, za početak je nedavni primjer lidera Pokreta za promjene Nebojše Medojevića i “stavljanje u zatvor”, a najgore zavisi od mašte. Sudije. Predloženo rješenje zato, više liči na pripremu za odbranu od poplave izvora, koje bi mogao podstaknuti aktuelni Duško Knežević, ili neki sljedeći pokajnik iz sada već uočljivog procesa entropije režima. Svako ko danas propovijeda slobodu, a istovremeno je uskraćuje, čini veći građanski zločin od onoga ko slobodu u načelu odbacuje, poriče na riječima, a potom je i djelom ne dopušta, govorio je Borislav Pekić. To bi priređivači ovog zakona trebalo da imaju na umu.

( Slavoljub Šćekić )