Kad pocrveni plava boja!
U tradiciji Budućnosti nigdje nema crvene boje. Ponosno, u plavo-bijelim dresovima, sa plavim grbom na grudima, izvojevani su najveći uspjesi u istoriji - dva finala Kupa bivše Jugoslavije i prvo mjesto u Rapan kupu
Formiranjem T-Com Prve crnogorske lige, mnogobrojna armija navijača FK Budućnost je očekivala da će nekadašnji sinonim crnogorskog fudbala iz bivše jugoslovenske lige (svojevremeno peta po kvalitetu u Evropi), bez problema osvajati šampionske titule u novostvorenoj državi, a najmanje svake dvije-tri godine izboriti plasman u grupnu fazu evropskih takmičenja.
Ali, „plavi“ su lošim igrama iznevjerili naše nade, pa smo počeli da se navikavamo na novu stvarnost i ljute protivnike kao što su Grbalj, Čelik, Mornar, Petrovac...
Na rezultatske neuspjehe smo navikli, pa im opraštamo, jer naša ljubav prema Budućnosti je neizmjerna. Ona se voli beskrajno, kao majka, kao sestra, kao djevojka, žena, a sve naše najveće ljubavi potiču još iz djetinjstva ili rane mladosti. Mi im ostajemo vjerni do kraja života, vjerovatno zato što ih doživljavamo predodređenim ili sudbinskim.
Ipak, iskreni simpatizeri kluba su već niz godina opterećeni uznemirujućim vijestima koje dopiru iz sredstava javnog informisanja: „Budućnost isključena iz kvalifikacija za Ligu Evrope“, „UEFA prijeti da će isključiti Budućnost iz Prve lige jer duguje za socijalna davanja“, „Budućnost duguje za struju“... Najgoru vijest ostavljam kao posljednju zbog svoje težine i simbolike. Gubitkom stadiona pod Goricom, rukovodstvo kluba je ostavilo 400-500 registrovanih, ambicioznih fudbalera (pogoni od mlađih do prvog tima) bez travnatog terena, pa se kompletan trenažni proces odvija na plastici.
Ovo jasno govori da će dinamika i kvalitet razvoja mladih igrača biti krajnje problematični. Sa rezultatskog aspekta, minus je nemjerljiv. Ne može se izmjeriti zato što je sada stadion pod Goricom za „plave“ neutralan teren, gdje se svaki gostujući fudbaler osjeća kao kod svoje kuće, inače polovina igrača svakog crnogorskog prvoligaša je ponikla u Budućnosti, koja je uvijek bila rasadnik talenata za YU region, pa i šire. Zato nije neobično što protivnici lako odnose bodove iz nekad neosvojive tvrđave pod Goricom. Svjež primjer je Grbalj (2:3).
Imajte strpljenja, jer posljednja vijest se mora prezentovati na poseban način i pretenduje da bude najgora, najviše svojom nesvakidašnjošću jer nije uzrok finansijskog minusa, niti nekih zakulisnih radnji i teorija zavjere, već... ne znam zaista - prosudite sami.
Zove me stari drug, nekada fudbalski velemajstor i čarobnjak u kopačkama kojeg se mnogi i danas sjećaju kao šoumena, jer je prvenstveno igrao za uzdahe i aplauze gledalaca. Mnogo toga smo zajedno pregrmjeli i na zelenom pravougaoniku i u životu, pa osjećam da je vidno uzbuđen dok govori: „Evo ti se ispunila želja da i u Podgorici navijaš za naše crveno-bele“, aludirajući na neke moje traume iz prošlosti. Nekako jednostavno, telegrafski obavijesti me da je Budućnost prijavila crveno-bijelu boju opreme za pojedine gostujuće utakmice.
Ova naizgled bizarna vijest je iznenada pokrenula pravu lavinu odavno potisnutih emocija u meni. Reagovao sam bučno, toliko da nijesam prepoznao sopstveni glas, kao da se neko drugi razdrao u slušalicu, a ne ja: „Jesu li oni normalni, neka nam ne diraju uspomene, još su nam samo one ostale!“
Načas sam se uplašio svog sopstvenog glasa, tog neartikulisanog krika koji je ličio na vapaj ranjenika, pa sam namah ućutao. Duboki bas sa druge strane žice nastavi sa lamentiranjem nad našim sudbinama: „A mi smo kosti ostavljali na terenu u plavo-bijelim dresovima!“
Usred tirade, veza se prekinula, ili je on prekide, čekam - ne zove. Nisam zvao ni ja njega, jer obojica smo znali da je razgovor završen. Nema ništa tu više da se priča. Ostao je gorak ukus na usnama, pa se mahinalno prihvatih čaše vina sa stola, da ugasim vulkan koji je kiptio u meni. Plemenito piće je djelovalo umirujuće, pa poslije dva-tri čaše, počeše navirati uspomene.
Sjetih se kako me je otac prvi put, kao sedmogodišnjeg dječaka, vodio za ruku da gledam utakmicu Budućnosti. Vješto smo se provlačili kroz mnoštvo užurbanih, veselih ljudi koji su se dovikujući pozdravljali, puni entuzijazma i vjere u pobjedu „plavih“. Velike kapije stadiona iznad kojih je dominirao lučni ćirilični natpis FUDBALSKI KLUB BUDUĆNOST, bile su tijesne da prihvate rijeke navijača koje su se slivale iz ulica Slobode, Njegoševe, Moše Pijade i pravca Vezirovog mosta, dok su okolne topole već bile okićene, kao novogodišnje jelke, a pogotovo terasa Doma omladine, onima koji nisu imali sreće da kupe kartu.
Gužva je bila neopisiva, stajalo se i na tribinama. Kada su ekipe istrčale iz tunela, zaorilo se iz hiljade grla: „Plavi, plavi“. Čulo se do neba! A nebo je plavo. Čulo se do Lovćena, istočno do Komova, sjeverno do Drezge i Stijene Piperske, južno do Rumije, a sva naša gola dinarska brda su plava, plavo je naše more, plavo je Skadarsko jezero, plava je Morača, plavo, plavo, sve je plavo!
Vraćam se u stvarnost, tačnije u novu istoriju kluba (o čemu kao učesnik mogu kompetentno da pišem), u najplodniji period, kada su „plavi“ dostigli najviše visine. Ponosno sa plavim grbom na grudima, izvojevani su najveći uspjesi kluba - dva finala Kupa bivše Jugoslavije i prvo mjesto u Rapan kupu, tada jakom evropskom takmičenju, ispred danskog Odenzea i austrijskog Vaker-Tirola. Uspjesi su daleko veći ako se uzme u obzir da se klub dobrim dijelom izdržavao od prodaje svojih najboljih igrača i to po pravilu-najmlađih.
Zato ću podsjetiti da su u plavoj boji iznjedreni asovi: D. Savićević, P. Mijatović, braća Brnović, N. Saveljić, D. Vujović, braća Miročević, A. Drobnjak, Ž. Petrović, braća Vukčević, P. Ljumović, braća Folić, Ž. Janović i mnogi drugi.
Upravo zbog toga, danas vas pitam - kako je plava boja postala crvena? Moje objašnjenje je jednostavno - pukla je od stida! Moraću sada taksativno pobrojati najvažnije razloge ovog crvenila, mada sam mnoge već opisao, ali neka, ne mari se i ponoviti, valjda će neko (čelnici kluba) nešto naučiti po staroj latinskoj sentenci: „Ponavljanje je majka nauke“.
Podsjetiću zašto je plava boja postala crvena:
- Drastično osipanje publike. Danas utakmice Budućnosti prosječno posmatra 100-200 navijača očigledno bez plaćenih ulaznica (ulaz je slobodan), dok je u naše vrijeme na ruiniranom stadionu bilo prosječno 9.200 gledalaca sa plaćenim ulaznicama, pa je klub na startu svake sezone imao ozbiljnu finansijsku osnovu od 4.000 pretplatnih karata!
Naglašavam da je početkom osamdesetih godina stadion iz temelja porušen i na temeljima starog je sagrađen ovaj današnji (gradski), sada otet klubu. Pitam vas gdje bi danas igrali „sokolovi“ da nije sa grbače onih pomenutih plavih asova (izvinjavam se i još nebrojenim starijim kolegama) sagrađen današnji, gradski stadion.
Poražavajuća statistika gledanosti vjerovatno je uticala da se upale crvene lampice za uzbunu u glavama rukovodstva kluba, pa su „zaključili“ da ovako velik stadion više nije potreban i na volšeban način ga otuđili. Tako ostadosmo i bez stadiona, a i plavoj boji se loše piše!
- Prošle godine u Crnogorskoj ligi, plasman četvrto mjesto - no comment! Trenutno su na 4. mjestu, gdje će vjerovatno ostati i do kraja prvenstva. Da li je iko prije deset godina mogao uopšte da zamisli da će Budućnost biti 4. u Crnogorskoj ligi?
- Ne postoji nijedan vjerni navijač koga crvena boja asocira na svoj klub!
- Što će reći Varvari, da li ijedna njihova pjesma glorifikuje crvenu boju?
- Crvena boja je suprotnost plavoj!
Za kraj, jedno retoričko pitanje: Možete li zamisliti da Partizan za rezervnu boju uzme crveno-bijelu, ili Crvena zvezda da se opredijeli za crno-bijelu!
Autor je nekadašnji fudbaler Budućnosti i član NVO "Volim Budućnost"
( Vojislav Vukčević )