Željko Minić: Nisam pjesnik, ja samo pišem poeziju

Promocija knjige ”Nevine visine” Željka Minića biće upriličena sjutra u multimedijalnoj sali Kulturno - informativnog centra ”Budo Tomović”, u 19 časova, a publika može da očekuje “pjesnika koji svu svoju poeziju zna napamet, pjesnika koji neće da čita, već pjesnika koji recituje svoju poeziju”, poručuje on čitaocima “Vijesti”.

Minić za sebe kaže: “Ja nijesam srećan zato što sam pjesnik. Budalaština! Ja sam pjesnik, zato što sam srećan”, što bi moglo biti i kontradiktorno, ali i shvaćeno kao oksimoron, jer su pjesnici odvajkada bili nesrećni, možda uzvišeno nesrećni, jer bi im tuga, nemoguće, krive sudbine, neostvarene ljubavi, samotni životi ili (samo) pesimizam otvarali vrata poezije i velikog stvaralaštva... Uz osmjeh na to Minić priznaje da se kao pjesnik još nije dovoljno pokazao, ali ni dokazao publici.

“Ja se publici još nijesam pokazao i dokazao dovoljno kao pjesnik, ja to tek počinjem. Mada, ja nijesam pjesnik, ja samo pišem poeziju... U ovoj knjizi ima jedna rečenica koja kaže ‘Ja znam put, a sve ovo je usput’. Poezija je usput. I ovaj razgovor i promocija je usput, sve je to usput. Ima nešto što vidi sve to što je usput, a samo i jedino to nije usput”, priča Minić.

On dodaje i da je počeo da piše poeziju prije 22 godine, 1996. i da se tada sam se ponovo rodio, sa 33 svoja ljeta - što je bilo neizbježno - no, ne bi sebe okarakterisao kao pjesnika, jer u tom slučaju ne bi moga biti “ono drugo”.

“Ja nijesam pjesnik, a da me pitate onda ko sam, rekao bih da nemam pojma”, kaže sa osmjehom i objašnjava:

“Jer, ako sam pjesnik onda nijesam ono drugo... Čovjek kao čovjek mora to uvidjeti i tek će tada shvatiti da je kompletno biće, pa i da je to čime se bavi i kako živi samo usputno... Ja pišem poeziju i pisaću je. Nekada možda malo rjeđe, ali neću prestati”, ističe on.

Zbirka “Nevine visine” sastavljena je iz dva ciklusa “Ponovo rođen” i “Slatka tajna”, a u pitanju je druga njegova knjiga.

“Imam jednu knjigu pjesama i prije ove, zove se ‘Buđenje’ i ona, zajedno sa ovom - ‘Nevine visine’, čini da pokažem put o kojem govorim... Jer, da bismo išli i stremili ka visinama moramo se prvo probuditi”, kaže Minić.

On priča i da “izlazi iz poezije” i trudi se da ne ostane zarobljen u njoj već da je nadvisi, pa tako i sam stremi visinama.

“Ja moram izaći iz poezije da bi ona imala svrhu. Ja je moram nadvisiti. Jer, ako ostanem zaglavljen u poeziji, kao što mnogi ljudi ostaju zaglavljeni u svojim profesijama - matematičari u matematici, sportisti u svom sportu, slikar u slikarstvu, ja ću izgubiti riječi i razloge da kažem nešto dublje, pa i o poeziji samoj”, opisuje on.

Na promociji će, pored autora, o njegovom stvaralaštvu govoriti recenzent Marica Kljajić, a stihove će recitovati: Valentina Gjokaj, Minea Osmanagić i Ivona Barjaktarović. I iako mnogi pjesnici nerijetko izbjegavaju da recituju svoje pjeme, Minić od toga ne bježi.

“Ima briljantnih pjesnika koji pišu i napišu fenomenalne pjesme, ali mnogi od njih ne žele da ih iznose i recituju kasnije iz samo jednog razloga: zato što unutrašnje stanje kada su pisali pjesmu i onda kada treba da je iznesu nije isto i to je raskorak.Ja smijem da kažem za sebe da sam uvijek u tom stanju”, priča on i dodaje da nije u pitanju pjesnički ili umjetnički zanos, pa obećava da će na promociji sjutra “pokazati da su svi ljudi u zanosu”.

Minić za “Vijesti” otkriva i stihove kojima njegova poezija počinje:

“Ako bijes kroz stih ne iskalim/dovijeka ću sebe smatrati malim”, ali i one kojima se završava:

“Ja sam samo ludi pjesnik/što problema zbacih vreću/pa beskrajnim nebom letim/jer me život osudi na sreću”.

Žao mi je svaku rijeku koja nije Tara

Pored vječitog pjesničkog motiva - žene, Minić pokazuje i opijenost rijekom Tarom kojoj je posvetio jednu pjesmu.

“Ja sam Mojkovčanin. Imam jednu pjesmu u kojoj se Tara pominje. Ta se pjesma završava stihom za koji mnogi pjesnici kažu da je dobar, a to je: ‘Žao mi je svaku rijeku koja nije Tara’”.

A za “suzu Evrope” se, kaže, ne boji, već je siguran da je ona jača od ljudske gluposti i nemara.

“Jača je Tara od svega. Tara je jača i od čovjeka i ona će sve podnijeti, a čovjek se mora zapitati šta to radi. Ja vam mogu reći zašto se dešava sve to sa Tarom: zato što čovjek nije normalan i što ne zna ko je on zapravo. Ono što je proizašlo iz toga je strašno”, ističe Minić i poručuje:

“Sa mnom ako želite da razgovarate o životu - ja sam tu. A životne situacije poput svih ovih trenutnih, političkih i nepolitičkih, pa i onih sa rijekom Tarom - one samo dolaze i prolaze”.

( Jelena Kontić )