Lice uspješnih tranzicionih priča

Nedavno se Animi obratila penzionerka Napretka - Kotor sa osjećanjem duboke poniženosti i nanesene nepravde i sa željom da njena priča postane javna, rekavši da je sigurna da nije jedina kojoj je nanesena nepravda u procesu tzv. uspješne privatizacije tog trgovačkog preduzeća. Kako vjerujemo da je ekonomsko nasilje koje je učinjeno i koje se čini nad ženama (i muškarcima) u Crnoj Gori, najprostranjeniji vid nasilja organizovanog od strane vlasti u Crnoj Gori, kako bi se pojedinci obogatili a većina stanovništva osiromašila i umirila, podržavamo nastojanja svih ljudi da održe dostojanstvo i pruže otpor ovom vidu nasilja. Evo priče:

Od 1971 radim u AD Napredak - Kotor, prvo kao učenica, a od 1976. kao stalno zaposlena. Pratim i pamtim razvoj i veliki uspon ovog preduzeća koje je tokom osamdesetih razvijalo svoje poslove, sticalo imovinu, obezbjeđivalo zaposlene i bilo jedno od uvaženih preduzeća na prostoru ex Jugoslavije. Uspješno preduzeće sa oko 540 zaposlenih radnika/ca i u posjedu 54 poslovna prostora. Napredak je posjedovao prvu robnu kuću, lanac samoposluga u gradovima i okolnim selima i u starom gradu Kotoru specijalizovane prodavnice tekstila, namještaja, gvožđarija. Radila sam u robnoj kući Kamelija na radnom mjestu - poslovođe. I tada, a i kasnije u procesu „tranzicije“. U decembru 1994, bez ozbiljnog razloga, potpuno nenajavljeno zaposlenima objavljen je stečaj. Zbunjeni, zabrinuti i bijesni mjesec i po dana smo štrajkovali. Svi smo završili/e na birou rada. Stečajni upravnik Zoran Radunović, iz Podgorice, vratio je na posao oko 100 ljudi po vlastitom kriterijumu o kvalitetu rada i potrebi za poslom.

Stečaj je trajao oko godinu i po. Ljudi su bili ili kući ili na radnom mjestu. Nisu radili, a primali su zagarantovani lični dohodak. Firma je izašla iz stečaja 1996. Podijeljene su nam dionice. Nisu mogli naći radno mjesto za mene, pa sam ostala kući i primala pola ličnog dohotka. Napredak sklapa „aranžman“ sa EXPO 1998. Nastavljam da radim u ELI (još jedan aranžman) sa prosječnom platom od 300 do 380€ eura. Oko 2002. godine ELA je preimenovana u MAXI (strateško partnerstvo sa Delta Maxi Grupom kroz kompaniju ELA - Kotor). Ovo za zaposlene znači: tokom noći se pravi inventar postojeće robe i ujutro rade pod drugim nazivom. Zapošljavanje se vrši po „jačim kriterijumima“ što znači : 9 do 10 sati rada, bez dnevnog i nedjeljnog odmora, bez slobodnih sati i slobodnih dana. Odbijam da radim pod tim uslovima i nastavljam da radim 7 sati dnevno. U tome mi je pomoglo to što sam proglašena invalidom III kategorije i što sam dobila parnicu sa Napretkom (koji je u to vrijeme bio ELA) zato što nisu uvažavali moju bolest.

Ovo sam doživjavala kao pritisak i namjeru da me se otarase jer sam poštovala svoj posao i tražila svoja prava. Smatram da su me na razne načine diskreditovali mijenjajući mi radna zaduženja. Sve sam trpjela jer mi je posao bio neophodan iz porodičnih razloga. Primala sam platu redovno, dobijala platnu listu na kojoj su bili raspoređeni doprinosi. Godine 2009. ponovo se mijenja preduzeće, postajemo DILEZE (holandska firma), koji traje do 2011. Od tada nas „preuzima“ Domaća trgovina iz Podgorice. Gradi se nova Kamelija (izvršni i odgovorni direktor Duško Blečić) sa kompanijama: MACE, BusinessArt, Communis i Advokatskom kancelarijom Kolarević. Ruši se stara zgrada nekadašnje robne kuće izgrađena nakon zemljotresa i tu „blista“ sada nova Kamelija.

Sljedeći namet „jačih kriterijuma“ na zaposlene je smanjenje plata zaposlenima na 192 € i ukidanje doprinosa na radni staž. Odlučujem da odem u penziju. Rješenje Fonda PIO dobijam u februaru ove godine. U rješenju se priznaje pravo na starosnu penziju sa ukupnim penzijskim stažem od 42 godine, 3 mjeseca i 18 dana u iznosu 161,11€ eura (ovaj iznos mjesečnih primanja je ispod linije siromaštva). Šokirana, tražim reviziju. Ovo je urađeno i odgovoreno mi je da mogu da uzmem advokata i da se žalim. Ne želim da se žalim, ali želim da se zna. Želim odgovor na pitanja: kako je mogao stečaj da traje 12 godina, 6 mjeseci i 19 dana kako piše u mojoj radnoj knjižici (1996-2008.)? Gdje su se izgubili ELA, EXPO, Maxi, Domaća trgovina u r.k. piše - Napredak u stečaju? Da li su plaćani adekvatni doprinosi u Fond PIO jer sam primala platu oko 300 do 380 eura i očekivala penziju u najmanjem iznosu od 250? Da li su doprinosi „nestajali“ negdje u Napretku?

Javnost bi trebalo da dobije odgovore na pitanja: koja državna služba je odgovorna da ispita - kako je uplaćivan doprinos za Fond PIO dok su zaposleni primali „normalne“ plate, a vođeni kao da su u stečaju? Da li u ovom procesu u kojemu su zaposleni prebacivani iz preduzeća u preduzeće bez obavještenja što se dešava i bez upućivanja u njihova prava ima mjesta za VDT? Ako još funkcioniše Sindikalna organizacija za koju zaposleni izdvajaju po 1€ euro mjesečno uz dodatnih 5 kako bi vodili postupak za dobijanje otpremnina kao osobama čije je preduzeće pošlo pod stečaj (1920€). Kako to da je ove otpremnine dobilo samo 150 ljudi a ostali nijesu? Ko raspolaže imovinom AD Napretka? Ko se sve naplaćuje i zadužuje preko imovine ako ona postoji? Vjerujemo da ovaj slučaj nebrige i nasilja u procesu tzv. tranzicije nije jedini. Znamo da mnogi ne smiju javno da govore i zato tražimo da pravda bude zadovoljena, što znači obavezu da se preispitaju sve tranzicije „uspješnih preduzeća“.

( Ljupka Kovačević, Ivka Marinić )