Kad žene kolo vode: Stvorile gazdinstvo uz znoj i odricanje

Osamdesetih godina prošloga vijeka Milica i Momir Radović iz Nikšića odlučili su da se bave uzgojom i prodajom stoke, a otvaranje mesare bila je odskočna daska za širenje biznisa.

Kako je suprug radio u “Željezari”, Milica je na sebe preuzela ulogu preduzetnice.

Iako je za potrebe firme morala da položi vozački za sve kategorije, da stekne i diplomu mesara, nikada se, tvrdi, nije pokajala što se otisnula u “nemirne preduzetničke vode”.

“Da bi mogli da registrujemo kamion za svoje potrebe 1982. godine polagala sam vozački za sve kategorije, što uključuje i dozvolu za autobus. Od tada i kreće naše bavljenje ovim poslom. Kako nijesam imala završeno za mesara, godinu i po smo poslovali pod tuđim imenom. Da bi se to promijenilo, otišla sam za Sarajevo, jer nigdje ovdje nije bilo te struke, i položila za mesara”, priča za “Vijesti” 62-godišnja Milica i priznaje da joj je teže palo polaganje za mesara od vozačkog ispita.

Firmu su pod svojim imenom osnovali 1989.godine i od tada polako razvijaju biznis.

“Mnogi sa poslom kreću od nule. Mi smo krenuli ispod nule. Počeci nijesu bili laki - djeca školskog uzrasta, muž i ja relativno mladi, riješeni da radimo, borimo se i opstanemo. I opstali smo. Žao mi je samo što je suprug umro prije tri godine i nije stigao da uživa sa unucima onoliko koliko je volio”, kaže majka četiri kćerke i tri sina.

Krenuli su od „ispod nule” prije tri decenije, danas imaju 25 hektara zemlje, po dvije mesare i poljoprivredne apoteke, farmu, klanicu...

Taman koliko, tvrdi, i treba da bi gazdinstvo Radovića počivalo na domaćoj radnoj snazi.

“Svi smo radili - suprug, ja, djeca. Samo tako je gazdinstvo moglo da opstane. Klanicu smo napravili 1995. godine, a onda smo krenuli da pravimo štale, stacionar za klanje, da kupujemo zemlju, širimo posao”, ističe baka trinaestoro unučadi.

Danas imaju 25 hektara zemlje u Gornjem Polju, Lukovu, Ivanju i Krnovu, dvije mesare, isto toliko poljoprivrednih apoteka, farmu, klanicu.

Na farmi 40 tovnih junadi, oko 200 ovaca, desetak svinja… Proizvode sve što im treba - meso, mlijeko, mliječne proizvode, brašno, voće i povrće, a nerijetko višak proizvoda prodaju. Radovići idu u trgovinu samo kada prifali odjeća i obuća.

“Kako smo ušli u posao sa poljoprivrednim apotekama trebao nam je poljoprivredni inženjer. Da ne bismo tražili kadar sa strane, upisala sam Poljoprivredni fakultet u Podgorici i diplomirala prošle godine. Trebalo je dosta odricanja, ali uspjela sam“, kaže direktorica firme “Tuko“

Milica rukovodi gazdinstvom, a njena najstarija kćerka Snežana Andrijašević je direktorica firme.

Muški ostatak familije se ne buni zbog takve raspodjele funkcija, jer su navikli da u porodici žene budu na “rukovodećim” mjestima.

Dok je njena majka polagala vozački i za mesara, Snežana je „morala“ da završi fakultet.

“Kako smo ušli u posao sa poljoprivrednim apotekama trebao nam je poljoprivredni inženjer. Da ne bismo tražili kadar sa strane, upisala sam Poljoprivredni fakultet u Podgorici i diplomirala prošle godine. Iako sam dosta toga znala i bila upućena u struku, nije bilo lako. Trebalo je dosta odricanja, ali uspjela sam“, kaže direktorica firme “Tuko“.

Radovići imaju kadar za sve što im treba - pravnici, knjigovodstveni radnici, bankari, mesari... Nastoje i da generaciju koja dolazi, treću po redu, usmjere na nedostajući kadar, pa se mlađi školuju za buduće ekonomiste, elektroenergetičare, menadžere.

“Ne kajem se što sam se toliko žrtvovala, jer sve sam to uradila za djecu koja su svu žrtvu opravdala svojim ponašanjem. Može se biti uspješan preduzetnik, ali potrebno je dosta rada, odricanja i da imate porodicu iza sebe, jer sam čovjek ne može ništa”, tvrdi Milica

“Imamo 12 stalno zaposlenih radnika, kao i sezonce koje angažujemo po potrebi. Iako je kriza svuda, trudimo se da ispoštujemo radnike i obaveze prema državi. Za sada, plate ne kasne, kao ni porezi i doprinosi”, ističe Snežana.

Planiraju da obnove farmu i mehanizaciju, prošire kapacitete i krenu u proširenje proizvodnje.

“Ne kajem se što sam se toliko žrtvovala, jer sve sam to uradila za djecu koja su svu žrtvu opravdala svojim ponašanjem. Može se biti uspješan preduzetnik, ali potrebno je dosta rada, odricanja i da imate porodicu iza sebe, jer sam čovjek ne može ništa”, tvrdi Milica.

Žali zbog školovanja sinova

Nije lako biti žena preduzetnica, supruga, majka, domaćica... - tvrde Milica i Snežana.

Milica žali što ipak nije stigla i da školuje djecu do nivoa do “koga je moglo i trebalo da se stigne”.

"Sinovi su ostali sa srednjim školama, a kćerke su završile fakultete. Nažalost, nešto se moralo žrtvovati. Kada bih mogla da vratim vrijeme unazad, to je jedino što bih promijenila. I više bih vremena provodila sa djecom, ali tada sam umjesto o sadašnjosti, razmišljala o njihovoj budućnosti”.

Požar napravio ogromnu štetu, nadaju se pomoći ministra

Imali su Radovići i dosta nevolja. Sa nekima su se uspješno izborili, sa drugima borba još traje.

“Farma je izgorjela 2004. i sa mukom smo je obnovili. Onda je ponovo oštećena dvije godine kasnije od eksplozije na Viru. Ove godine u januaru je buknuo požar, napravio ogromnu štetu koju još nijesmo uspjeli da nadoknadimo. Zbog požara smo morali da smanjimo i stočni fond, jer nemamo dovoljno smještajnog kapaciteta”, kaže Milica.

U požaru u januaru vatra je progutala objekat od oko dvije hiljade kvadrata sa skoro četiri hiljade bala sijena, uništena je i stočna hrana, kao i sistemi za mužu i napajanje stoke. “Nadam se da će nam pomoći ministar Petar Ivanović i očekujem da ćemo uz njegovu pomoć moći da okrovimo objekat, jer smo sada prinuđeni, kada stoka sjavi, da po selu uzimamo štale u zakup”.

Ljutnula se jer nije prošla za „Midas”

Što se mehanizacije tiče, imaju skoro sve, mada je dosta toga i dotrajalo. “Mehanizacija je stara preko 20 godina i željeli smo da nabavimo novu. Zbog toga smo prije dvije godine konkurisali za 'Midas' program i odbili su nas. Bila sam tada ljuta, jer mi nije bilo jasno ako mi ne zaslužujemo da dobijemo traktor - ko zaslužuje”, kaže Milica.

Ljutnja je prošla i vrijedna žena savjetuje mlade da se okrenu poljoprivredi, jer tu je budućnost. Ali, da bi se to dogodilo, potrebna je pomoć resornog ministarstva.

“Svakome ko je radno sposoban savjetovala bih da se bavi ovim poslom. Ali, ljudi su ostali praznih ruku. Zato bi Ministarstvo trebalo da obezbijedi kredite sa povoljnim kamatama, kao i tržište, jer ako ne mogu da prodaju ono što proizvode - ne mogu ni da se bave poljoprivredom. Nažalost, pravim ljudima mnogo puta nije data prava podrška”.

( Svetlana Mandić )