Ko zaista ima posljednju riječ
Radnja se vrti oko mladog biografa, Harija, kojem je dodijeljen zadatak da napiše životnu priču Mamuna, pisca u godinama
Kako ispričati priču o jednom životu? Da li je ikada moguće saopštiti samo istinu i ništa osim istine? Ili će se elemenat subjektivnosti pripovjedača ili slušaoca, ipak, nekako provući. Ova pitanja su srž provokativnog, moćnog novog romana Hanifa Kurejšija, autora zapaženih djela, poput “Bude iz predgrađa”, “Intimnosti” i za Oskara nominovanog scenarija “Moja lijepa perionica” za film Stivena Frirsa.
Roman “Posljednja riječ”, koji je izdala beogradska “Booka” i predstavila ga na ovogodišnjem Sajmu knjiga, vrti se oko mladog biografa, Harija, kojem je dodijeljen zadatak da napiše životnu priču Mamuna, pisca u godinama. Kroz ove intrigantne protagoniste (čiji je odnos, na prvi pogled, eho relacije nobelovca V. S. Najpola i njegovog biografa Patrika Frenča), Kurejši bez milosti istražuje tegobnu prirodu pripovijedanja, ispitujući tanke linije između sjećanja i činjenice. Istovremeno je “prednost i neprijatnost pisati o nekome ko je živ”, upozorava Harijev urednik Rob, na urnebesano zabavan način podsjećajući na vrline i mane književnog bavljenja živim junakom koji “još diše”.
Kome pripada “posljednja riječ”, posustalom piscu ili mladom, bahatom biografu, ili, u stvari, čitalačkoj publici? Likovi u ovom verbalnom bokserskom ringu, koji se rvu pomoću riječi, su pisac indijskog porijekla Mamun, koji je prevalio 70. i napravio karijeru u Engleskoj pišući romane, eseje, drame i adaptacije klasika, ali u trenutku shvata da mu jednakom brzinom splašnjava reputacija i bankovni konto; njegova ljutita supruga, Italijanka, "žena predmet čežnje”, koja vuče konce njegovih finansija; Hari i njegov urednik Rob, koji mu ukazuje da knjiga će biti njegova karta za dalje i savjetuje ga da je piše što je moguće "luđe i divljije". On mladog pisca navodi da, pošto zadobije Mamunovo povjerenje, iskopa što više prljavštine iz njegovog života.
“Posljednja riječ” grozničavo istražuje tačku u kojoj stvarno biće postaje književni lik
"Ekstremna biografija, to je tvoj posao", savjetuje Rob Harija. Ne samo da ovaj roman istražuje ko ima posljednju riječ kada se donosi sud o nekoj knjizi, već i kada je riječ o prosuđivanju ljudi u našim životima. Ko ima posljednju riječ u braku, u prijateljstvu, u radnom partnerstvu. Riječi se visoko vrednuju dok se ljudi natežu s jezikom. Sučeljavanje je ključna riječ u ovoj pripovijesti koja vrvi argumentima, dok Hari otkriva “akumulaciju bola” u okviru Mamunovog domaćinstva. Ipak, nije posljednja riječ, zapravo, najzanimljivija tema romana, već prve riječi: piščevi prapočeci, porijeklo jezika i želja da se komunicira.
Hari istražuje ne samo Mamunov život već i svoje djetinjstvo: “On je tada znao da postoji još jedna majka u majci koju je vjerovao da poznaje". Kurejši vješto skida, sloj po sloj, sa svojih junaka, otkivajući ih kao ruske lutke matrjoške. Mamon se žali na “fatalni teret” bitisanja pisca koji više nema šta da kaže - na sreću, Kurejši još nije stigao u tu fazu. Ono što on mora da kaže je sud o samom procesu pisanja, sondirajući granicu između umjetnosti i života (“Bio je, na kraju krajeva, jednostavno čovjek, a ne samo narativ”).
“Posljednja riječ” grozničavo istražuje tačku u kojoj stvarno ljudsko biće postaje književni lik: ”On je postajao nešto drugo, izmišljeni ili napravljeni čovjek, neko ko je živio tek toliko da bi Hari mogao da napiše knjigu o njemu”.
“Najbolje priče su nedovršene, one koje ne razumiješ do kraja", kaže Mamun. Isto tako, “Posljednja riječ” je jedna nedovršena priča, izazov za na naše razumijevanje, pametno stvarajući kaleidoskop utisaka oko svojih likova. Ovo je roman o tome kako je frustracija, koja čini kreativnost mogućom, ponekad i sama jako frustrirajuća, ali na kraju krajeva donosi nagradu, priča o strahoti i čudu pisanja.
Hanif Kurejši je završio filozofiju na Kings koledžu u Londonu. Za drame “Outskirts” i “Borderline” dobio je 1981. godine nagradu “Džordž Devin”. Kurejšiju je dodijeljena francuska titula viteza Reda umjetnosti i književnosti, kao i orden Britanskog carstva za doprinos književnosti. Njegova djela su prevedena na trideset šest jezika, a 2010. godine dobio je nagradu „Harold Pinter“, koju dodjeljuje Međunarodni PEN.
( Nina Vujačić )