Pobuna protiv vlasti

Svaki put kad me taksista štipne za njedarce sjetim se jednog crnca. Hm... Počinje vrlo seksi, zar ne? Hoću reći, svaki put kad podgorički taksista spusti ruku na moje koljeno i upita koju slavu slavim, i šta mi je prislavica, sjetim se tog sumanutog dredonje, dvometraša iz podzemne željeznice. Urlao čovjek u tri poslije ponoći na ekspres liniji „D“ koja se penje za Harlem i nije imao pola prstiju na lijevom stopalu. Pa šta? Strašno je bazdio na mokraću, vjerovatno vlastitu, a moguće krvavu. I? Zašto se baš njega sjetim, pitate se, njegovog glasa kojim je proricao kraj čovječanstva u zanosu dostojnom Pitije - pa zato što tom strašnom čovjeku, tom promuklom bamu na teškim drogama, ni u jednom trenutku nije palo na pamet da ugrozi moj prostor, moje parče slobode u vozu, moj okvir u kome stojim i slušam njegovo urlanje i razmišljam đe da bježim ako me pomiješa sa kakvim demonom, ili mi se izbljuva za vrat.

Jeste, jedan od jačih utisaka za ponijeti iz podzemne željeznice u kojoj kohabitira milion pacova i ljudi, jedna od glavnih tekovina njujorškog sabveja za mene je bila sažeta u geslu: možeš da urlaš u pravcu putnika, budi baba roga, gestikuliraj, ali nemoj nikada da dodirneš nevidljivu vazdušnu kocku drugog čelovjeka, nemoj da pređeš liniju njegove slobode koju mu garantuje država i vozna karta. Čeljade se brzo navikne da se osjeća sigurno upravo zbog tog nevidljivog štita koji svi poštuju, pa i proroci apokalipse dok obećavaju oganj, gnoj i sumpor putniku noćne smjene.

Za razliku od gospode beskućnika, ima ovdje u našem zaseoku situiranih pojedinaca koji vole da te čupnu kao da se negdje u tvom puloveru krije poenta koja im nekako čitav život promiče. Uhvati te pomenuti čiko za ruku da mu ne pobjegneš prije nego ti objasni da je eto zaglavio da vozi na Aranđelovdan kad su sve kolege isključile radio stanice i rujno vino piju jal' u svojim kolibama jal' kućama kumovskim.

Kad smo, računam, uveli poštovanog čitaoca u pripovijest, sad valjda treba stati. Za očekivati je da ova prigodna zapažanja iznesemo na neki “next level” gdje bismo jadne navike i nekulturu objasnili političkim trenutkom, ili bismo politički trenutak objasnili tim našim jadnim navikama, opštim “gropingom” kome smo skloni na ulici, na kasi, u autobusu, a vjerovatno i u porno pretraživaču gdje se to češanje, tarenje, priljubljivanje, pripijanje tretira kao jedan od načina da se, vjerovali ili ne, dovedete do ludila većeg od najmoćnijeg slavskog pijanstva.

Moram ipak da razočaram pučanstvo time što neću izvlačiti univerzalne istine iz navike da upadamo u tuđi prostor, nego ću se prosto držati na fenomenu, kao bihejviorista, ili čovjek svjestan da je zaglavio u terarijumu sa pitonima i gleda iza stakla kako mu neko kroz rešetke protura smrdljivu valutu svog dodira, podvaljujući mu nešto mnogo teže. Šta je to mnogo teže?

Ostanimo dakle u ravni psihilogije: svi ti ljudi koji vas čupkaju, grle, pljuckaju, grebu i cmaču, pokušavaju, svjesno ili ne, da pređu granicu, da zapišaju granicu u vama, da bi im tu bilo ubuduće dostupno, čak i onda kad je vama potrebna puna izolacija, ili što rekao besmrtni Purcell, kad vam je samoća najslađi izbor.

Avaj, iz umilnih zvukova engleskog baroka i sanjarenja da živiš u kulturom nadahnutoj zajednici koja se lagano priprema za čestit Božić i Novu godinu, iz tog transa u koji se dovedeš slušajući tonu klasike, čitajući, pišući i igrajući se sa porodom do suza radosnica, vrati te u crnu rupu jeftini trik nečijeg ramena, dodir koji nisi tražio i koji ukazuje da si u zajednici gdje dominira patološka bliskost.

Ne želim da izvlačim političke konsekvence iz ovoga, obećao sam, a i znam da ćemo lagano zaključiti kako je za sve kriv Milo (lopov), ili skliznuti u neku desnu favorizaciju pametne manjine, ne, naprotiv, predlažem da ostanemo na prizemnom nivou, prizemno lijevo, što reče Arsen, tu gdje nas svakodnevica suočava sa ogavnim pristustvom nekulture tuđeg ja, protiv čije vlasti se moramo prvo pobuniti. To je prva pobuna.

Recite sve što imate razmetljivom primitivcu koji vam uništava dan. Napušite onog najbližeg koji vam viri u novčanik na šalteru. Grebatore, džabaše i licemjere šaljite gdje im je mjesto, rokajte po neljubaznom personalu. Pljunite u mlaku kafu i zovite šefa sale, vi na to imate pravo - oslobodite se onog stida, “neću se sad svađat' oko gluposti”, naprotiv, svađajte se oko gluposti i vaše će biti carstvo zemaljsko. Primitivci su davno zajahali, ulijeću sa svih strana i nema tu više vremena ni štofa za velike koncepte političke borbe, zato i predlažem skromni aktivizam i ukidanje instituta blama koji nam je neko usadio dok smo bili mali i učeni da se ne valja prsiti i isticati i da pametniji popušta. Pametniji više ne smije da popušta.

Počeo sam sa tim ljudima koji vam ulijeću u privatni prostor, pa je red da s njima i završim: oni su glavni neprijatelji napretka jer to je kulturom netaknuti sloj koji samo grabi, mljacka i pljuje. Jednako su zastupljeni među sirotinjom, umjetnicima ili tajkunima. Oni vladaju našim svijetom i pokušavaju da se uguraju preko reda, koriste vašu malodušnost i filozofski uvid da je svaki red ionako davno narušen. Dok vi slušate engleski barok i tiho predete na kauču, oni smišljaju način kako da otmu iz usta vaše djece. Zbog nekolicine takvih puklo je staklo u pljevaljskoj apoteci, prije neki dan kad je falilo ljekova, kao da to samo po sebi nije dovoljno poniženje.

( Brano Mandić )