Pogled sa Dajbabskog tornja

Ako uzmemo u obzir koliko je truda, strpljenja i volje potrebno da bi se snimio film u Crnoj Gori, svako djelo na neviđeno zaslužuje podršku, pohvalu i aplauz. Nažalost, uloženi napor nije uvijek i garancija kvaliteta, kako to već pokazuje posljednji film iskusnog reditelja i profesora Nikole Vukčevića.

Stanko (Momčilo Otašević), prisustvuje ubistvu svog oca od strane lokalnog mafijaša Andrije Potpare (Emir Hadžihafizbegović). Dok priprema osvetu, sa Fikijem (Miša Obradović) i Lelom (Branka Stanić) formira bend Titograd koji uspjeva da se proslavi pjesmom „Ne brini“. Neposredno prije velikog koncerta, policija hapsi Stanka ispred Andrijine kuće. Kako bi zaštitio majku (Ana Sofrenović), Stanko ubrzo odlazi za London. Godinama kasnije, vraća se u Podgoricu da poravna račune, ali grad u koji dolazi nije isti kao onaj iz koga je otišao.

Film „Dječaci iz ulice Marksa i Engelsa“ nastao je po motivima predstave „Instant seksualno vaspitanje“ u kome je Voju glumio Miša Obradović. Tekst po kome je nastala predstava je napisao Đorđe Milosavljević, dok scenario potpisuju Milica Piletić i sam Vukčević. Iz navedenog se lako zaključuje da je autorska ekipa nekoliko godina razmišljala o tome kako da predstavu što bolje ekranizuje i obogati novim elementima, što će dovesti do sjajne osmišljenosti pojedinih detalja, ali i potpune promašenosti drugih.

Najveći kvalitet Vukčevićevog filma je što Podgoricu prikazuje kao grad u kome zaista neko živi, a ne kao poligon koji služi za komičnu dekonstrukciju lokalnog mentaliteta. Najveći problem je što, kako bi se ovo postiglo, često dolazi do dramskog pretjerivanja koje se nehotično pretvara u parodiju.

Režiser svojim drugim ostvarenjem pokušava da kaže mnogo toga. Prije svega, pokušava da dočara, odnosno suoči, Titograd i Podgoricu, pokazujući da se u gradu istovremeno promijenilo sve i ništa. Profesori koji su nekada prodavali oružje rade to i danas, a kriminalci i dalje kontrolišu grad. Uz nabrojano se prikazuju i teškoće odrastanja, kompleksni porodični odnosi, žal za onim što je moglo biti, nevinost početka, kao i patos razočarenja.

Kako bi se nostalgija pojačala, tu je narator koji povremeno liči na gramofon kome igla preskače kada god naiđe na riječ „kažu“. Sintagmu „ulica Marksa i Engelsa“ ćemo čuti previše puta, kao da je simbolički potencijal ove fraze dovoljan da gledaoca katapultira par decenija u prošlost. Pored toga, djelo nostalgično priča o stvarima koje se dešavaju kao da su se već desile, pri čemu konfuziju pojačava i neobična podjela uloga.

Naime, Stanka u prošlosti glumi Momčilo Otašević, a u sadašnjosti Goran Bogdan. Filmska razlika među njima bi trebala da bude petnaest godina, stvarna je deset, ali gledaocima će djelovati kao da je jedva pet. Da bi konfuzija bila veća, Ana Sofrenović glumi istu osobu u obje vremenske ravni, pa tako ispada da su neki likovi ostarili, a neki ne, pa gledalac može pomisliti da gleda podgorički „Interstelar“. Kako je Vukčević vrstan poznavalac filma, djeluje da se ovdje pokušalo postići ono što je Trir uradio u „Elementima zločina“, odnosno da se događaji prikazuju onako kako ih se Stanko sjeća. Time bi Titograd bio subjektivna, a ne objektivna stvarnost, te bi se podjela uloga u kojoj neko stari, a neko ne, lakše mogla logički osmisliti. Nažalost, brat Vojo (Filip Đuretić) kao narator, prikaz saučešća, kao i scena prije koncerta u kojoj vidimo događaje koji se dešavaju mimo glavnog junaka, obesmišljavaju ovu pretpostavku.

Osnovna priča o osveti i odrastanju je dobro postavljena, ali ne i realizovana. U želji da se prikaže tinejdžerski bijes, gledamo scenu u kojoj Stanko cijepa postere, pri čemu i pored dramske opravdanosti sobnog vandalizma, glumac prosto djeluje prestaro za takvu akciju. Porodične veze su takođe problematične.

Stanko je ljut na majku i to pokazuje tako što brzo jede supu. Intenzitet njegove mržnje djeluje potpuno nelogično u datom kontekstu, zbog čega i katarzičan oproštaj nema onu jačinu koju bi imao da ranije nije sveden samo na mržnju. Sa druge strane, malo se šta ima prigovoriti ideji autora da sazrijevanje mladića svede na oproštaj, a tinejdžera na ljubav.

Dualitet „od sjaja do očaja“ (i nazad), djelo će imati u gotovo svakom dramskom rukavcu. Odnosom Danice (Anđela Mićanović) i Žakline (Julija Milačić) pokušava da se dočara frustracija gubljenja nevinosti. Likovi su postavljeni tako da nasuprot promiskuitetne Žakline (De Sadova Žilijet?) imamo smjernu Danicu.

Uprkos tome što je njihova gluma više nego korektna, uvjerljivost se narušava scenom u kojoj Danica pokazuje spremnost da izgubi nevinost kao vid pripreme za odnos sa momkom. Poročni profesor latinskog (Branimir Popović) pokazuje suvišnu agresivnost, koja inicira i odgovarajuću povratnu reakciju.

Trenutak u kome dolazi do njihovog sukoba gotovo da dobacuje do legendarnih treš visina remek-djela „Rođeni sjutra“, što svakako nije sentiment koji je Vukčević imao na umu. I taman kada gledalac otpiše čitavu tu epizodu kao besmislenu i suvišnu, gledamo Žaklinino povjeravanje koje pokazuje očaj iza prikazanog glamura i dovoljno popravlja utisak kako bi se izdržalo do sljedeće scene.

Na sličnim mukama je i Vojo koji traži uslugu prostitutke. Nakon komičnog uvoda u Almodovarovom stilu, slijedi relativno predvidljivo otkriće koje će povezati nekadašnje prijatelje. Ponovno okupljanje benda je svakako dramski vrhunac filma koji zahvaljujući odličnoj glumi Otaševića ne sklizne u parodiju i ujedno daje naznaku svega onoga što je djelo moglo biti. Međutim, nakon nagovještaja kvaliteta slijedi reklamni spot na ulici u kome gledamo kako lijepe žene nepotrebno prolaze kroz grad, dok Stanko bratu dramatično objašnjava nešto što njega, a ni publiku, u tom trenutku ne zanima.

Što se tiče benda, jasno je da je isti nastao kao svojevrsna podgorička verzija beogradskog Rimtutitukija. Pjesma „Ne brini“ benda „U škripcu“, koju je za potrebe filma obradio Damir Urban, služi kao „himna svih normalnih“ koji nisu za rat. Tako se uvodi i element urbane titogradske alternative koja je imala šansu, ali su je istorijske okolnosti prosto pregazile. Da ne bi bilo zabune kako je ta pjesma istovremeno i krik i vapaj, kriminalac Potpara će u jednom trenutku glavnom junaku reći kako ni on, ni njegova pjesma „Ne brini“ ne mogu ništa promijeniti, što će zazvučati ekstremno neprirodno. Da može i gore, pokazaće pokušaj oralnog zadovoljenja uz date stihove, mada će se iz nepotrebnosti ovog motiva autori elegantno izvući lijepljenjem postera na krovu zgrade.

Što se tiče krimi dijela priče, kada Potpara završi u bolnici, otkriva se da je najgori trenutak da selektor vaterpolo reprezentacije dobije infarkt u toku svečanog dočeka. Naime, ljekari su toliko zaokupljeni slavljem, da bolesnici sve vrijeme sami provode u sobi čekajući da veselje bar malo splasne kako bi im se neko posvetio. Sličnu nevjericu će pobuditi i scena u kojoj naši junaci nose namještaj u novi stan (odnosno golubarnik), ali u kamionu ostave gotovo nepokretnog najstarijeg člana porodice, zato što namještaj valjda ima prioritet nad ljudima.

I taman kada gledalac pomisli da se o detaljima nije vodilo računa, dočeka ga minijatura u vidu džipa čija je registracija „PG-IDEAL“, a koji vozi plavuša. Tako se Stanku, u jednom kadru, objašnjava gdje je došao i koji je sistem vrijednosti grada u koji se vraća. Sličnu posvetu ima i mučenje u improvizovanoj policijskoj stanici. Na podu su zaustavljeni zidni satovi, dok su po zidovima novogodišnji ukrasi. Time se implicira da je glavni junak zarobljen u trenutku koji se uvijek iznova proživljava i ponavlja. Ako se uzme u obzir Vukčevićevo poznavanje Bergmanovog opusa, sat se može posmatrati i kao posveta „Divljim jagodama“, pri čemu prikazana prostorija i tako više pripada svijetu košmara, nego stvarnosti.

U poređenju sa „Pogledom sa Ajfelovog tornja“, „Dječaci iz ulice Marksa i Engelsa“ su zaokruženije ostvarenje. Autori kazuju priču o gradu kroz sudbine njegovih uličnih heroja, pri čemu kvalitet niza minijatura izuzetno varira. Kada je najbolji, film je korektan, ali kada je najgori, onda je gotovo negledljiv. Nažalost, kvalitet dobrih scena ne dobacuje do dubine ambisa loših, uprkos hvale vrijednom trudu autorske ekipe.

Ipak, ako se gleda kao početak trenda u kome će se autori više baviti lokalnim temama, te crnogorske gradove tretirati ne kao turističke destinacije, već u realističnom ključu, "Dječaci" mogu biti hrabar nagovještaj svjetlijih dana lokalne kinematografije koji ponekad izgledaju dalje od sadašnjosti nego što je Podgorica od Titograda.

Ocjena 4/10

( Radenko Savić )