Kadrovima oči svijetle

U staroj poslijeratnoj oficirskoj zgradi, čiji su debeli zidovi danas postali samo ukras nove picerije, moj rođak i ja sjedjeli smo za stolom tik pored tri kadra, tri nova mlada kadra. Kako prepoznati mladog kadra? Lako.

Kadar bi da slijedi put svojih šefova, a u proteklih dvadeset i pet godina, svi smo imali vremena i šanse da imitiramo šefove. Mladi kadrovi žele svoje mjesto pod partijskim suncem, ali da ipak imaju svoj identitet, neki dokaz da su oni mladi, da su nove snage. Forma im je bitna, zato se ne odriču odijela, košulja i kravata. Treba što prije sebe projektovati na ministarskoj poziciji. Ej!

Dakle, mladi kadar razlikuje se od starog kadra samo po jednom detalju, po odijelu sa flekama na laktovima. Mozak je isti, državni interesi su samo maska i podređeni su ličnoj dobiti. Te moderne zakrpe na laktovima, retro fazon britanskih štofova, samo su jedan znak raspoznavanja, i vjerovatno kad ih na partijskom kongresu vidi starija ekipa, za njih kažu „Evo ih mladi i ludi“. To je sve od mladosti što su sa sobom donijeli u partiju, fleke na laktovima.

Obratite pažnju na Časlava (ne počinite taj grijeh da „našeg“ Časlavčića pomiješate sa velikim Milošem). Naš Časlav je prvi furao zakrpe, to je njegov znak raspoznavanja. Ako on sa njegovom ekipom nastavi još četvrt vijeka da nas „vodi“, zašivaćemo i mi fleke na laktove, makar na pidžame.

Za našim stolom smo pričali o lažnom auto-putu, a oni su nas gledali kao neprijatelje auto-puta i države. Ćutali su, „čačkali“ telefone i gledali nas kao da smo istovarili balvane na bulevar i počeli da palimo. Oni predugo traju, i vjerovatno je svaki normalan kontraš makar jednom pomislio da sa njim nešto nije u redu, a da država funkcioniše odlično, i da tipovi koji je vode odlično rade svoj posao.

Nismo stigli da se zapitamo da li je auto-put naša konačna propast ili put ka sreći jer je odjednom nestala struja. Mrak. Današnja Crna Gora stala je u jedan sekund tišine nakon nestanka struje. Niko nije progovorio. Muk. Kadrovi su potegli telefone, u mrklom mraku svijetlo sa ekrana obasjavalo je njihova lica. Oči su im sijale, vidjele su se tri face i tri lakta sa zakrpama. Novo lice Crne Gore.

Dešava se da i kad je sunčano, i kad rade semafori, vozači u Podgorici prave haos na raskrsnicama. Ovog puta nije radila nijedna ulična svjetiljka, nijedan semafor. Kiša je lila. Na svakoj raskrsnici vozači su se psovali, urlali, svirali što duže i što agresivnije. Haos je bio na snazi.

U jednom kvartu farovi su obasjavali tri para makserica i njihove florescentne trake. Momci su iskoristili priliku da u uslovima koji su za njih pogodini zaplijene nekoliko cd-plejera i akumulatora. Vjerovatno su u tom trenutku roditelji male djece razmišljali ko od njihove rodbine ima šporet na drva, kod koga bi mogli da se zgriju dok država ne proradi.

Neko će naći opravdanje, reći će „Dešava se“. Pada kiša, grmi. Isto tako se „desilo“ da otkaže voz kod Bioča, da se zaraze bebe u Bijelom Polju. Dešava se. Nama se to dešava, naviknite se.

Jedan državni intelektualac drznuo se da opravda zarazu koja je zadesila bebe u Bijelom Polju riječima: „Ima toga i u Srbiju, pa?“.

Pa?

( Đuro Radosavović )