Dado VS. Seve

Nedavno (27. novembra), bila je četvrta godišnjica smrti jednog od najvećih umjetnika Crne Gore, Miodraga Dada Đurića. Sticajem okolnosti, njegovo Cetinje se nije śetilo ovog datuma, makar ne oni koji su plaćeni za to. Ni toliko, koliko je potrebno da se kultiviše zelenilo, koje čini dio njegove nekropole.

Zauzeti su bili, gradski oci, pripremom slavlja godišnjice apsolutne pobjede na lokalnim izborima, čemu su podredili i obilježavanje Dana oslobođenja Cetinja. Opravdano, jer je trebalo pokazati svu raskoš ispunjenih predizbornih obećanja: asfaltiranja čitavih stotinu metara Grahovske ulice, rekonstruisanu gradsku pijacu, nedovršenu (i nepotrebnu!) mini obilaznicu i “novo ruho autobuske stanice”. Pohvalili su se i fabrikom čokolade, uspinjačom, rezultatima religijskog turizma i u te svrhe adaptirane i stavljene u funkcionisanje Cetinjske pećine, te biznis zonama, koje same od sebe dopunjavaju gradsku kasu. Tokom demonstriranja uspjeha i moći, poslata je i jedna jako važna poruka: na Dan oslobođenja Cetinja, slobode je lišena čitava jedna porodica! Na taj način sagledano - i što je oslobođenje od fašizma, u poređenju sa pobjedom ovakve politike, koja garantuje samo veće i veće iskorake našega grada?!

Time što su ovom prilikom “samo na trenutak zaboravili” Dada, u stvari pokazuju svoj kontinuirani doživljaj te umjetničke, duhovne dimenzije, čiji je Đurić sinonim. Pokazuju koliko cijene umjetnost, kulturu uopšte, a na isti način se odnose i prema nauci. Onamo đe ne postoji “štelovanje” tenderskih marifetluka, đe ne postoji mogućnost da “neko, nekome nešto učini”, završavaju se sva njihova interesovanja.

Vrhunac “njegovanja” kulture i njene nadgradnje na Cetinju, za posljednjih nekoliko godina, a u režiji lokalne vlasti, jeste organizovanje koncerata. Da je to samo jedan fragment kulturnog života grada, bilo bi sve u redu. Međutim, čini se, da je upravo to i maksimum koji dozvoljavaju kreativni kapaciteti onih koji su zaduženi za razvoj kulturne sfere Prijestonice. A ako se uz to priśetimo nekih ostvarenih i neostvarenih zamisli naših moderatora kulture, onda to zasigurno daje potpuniju sliku o njima.

Na našu veliku sreću, pravovremenom reakcijom grupe cetinjskih intelektualaca, spriječeno je održavanje koncerta tzv. turbo-folk muzike, i to na sred trga Nikole Mirkovoga. Međutim, trg nije “odbranjen”. Nedugo zatim, održan je koncert hrvtaske turbo-folk muzike i to u izvedbi, u najmanju ruku, intrigantne “estradane umjetnice” S.V. Okružena Dvorom, Ćipurom i Biljardom, donoseći “antologijske” stihove, tipa: Gas, Gas, “razbuktavane su najniže strasti” (Antonije Pušić) malobrojne publike. No, sudeći po gostima YU rock festivala, održanog ovog mjeseca, na istom mjestu, valjda je došao kraj ovim “kulturnim” lutanjima. Izgleda da su i oni shvatili da je zbog njene štikle, prije par godina, bilo “neprijatno” i Ivanu Crnojeviću. Ostaje samo pitanje - da li su, možda, ovi pokušaji bili marketinški trik kojim su se kao “turisti koji troše novac” pokušali privući članovi partije na vlasti, sa sve voĐoM?! Međutim, ne pojaviše se, iako se privatno “opuštaju” uz pomenutu muziku, tako da je gradska kasa ostala ista - jadna i prazna!

O postignućima kada je u pitanju stimulisanje naučno-istraživačkog rada od strane lokalne vlasti ima puno da se kaže. Ili, bolje rečeno, nema apsolutno ništa! Počev od reprezentativne monografije grada, “na čemu se radi”, do, ne daj Bože, npr. časopisa, posvećenog samo Cetinju. Jako ilustrativan primjer odnosa prema nauci i naučno-istraživačkom radu, demonstriran je nedavno. Naime, O.Š. Njegoš - Cetinje, je slaveći 180 godina svoga postojanja, tj. slaveći 180 godina prosvjete u Crnoj Gori, između ostaloga, organizovala i naučni skup, a sve pod pokroviteljstvom Prijestonice. Usljed zauzetosti (krečili su!), niko od zvaničnika cetinjske lokalne vlasti se nije udostojio da svojim prisustvom uvaži učesnike skupa, bez obzira što su među njima bili univerzitetski profesori, ugledni crnogorski prosvjetni, kulturni i naučni radnici.

Takođe, treba navesti i primjer koji možda i najbolje oslikava njihov nemar i bezobzirnost, a onda i drsko nepoštovanje nauke. Proglasiti bez ikakve naučne utemeljenosti, kombinovano sa elementarnim neznanjem, 4. januar, danom osnivanja Cetinja, unižavanje je tradicije crnogorske Prijestonice! Usljed samo nekoliko navedenih promašaja, kada je u pitanju nova kulturna politika Prijestonice, iako smjelo od strane autora ovih redova, usudićemo se da damo nekoliko prijedloga u kojem bi se to pravcu moglo djelovati.

Na prvom mjestu je svakako obnova Cetinjskog bijenala. Gotovo da je Cetinju neophodna takva smotra umjetnosti, kada svaki kutak grada, “viđen” očima različitih umjetnika, dobije još jednu dimenziju. Takođe, i već pomenuta monografija bi trebalo da bude prioritet. O njoj se govori duži niz godina, čak su i, navodno, nekoliko puta dodjeljivana i trošena sredstva, predviđena za njenu izradu. Umjesto tog pristupa, predlažemo da rad na njoj okupi najbolje i one željne dokazivanja, a ne najpodobnije i željne samo astronomskih honorara.

Zanimljiva je i mogućnost pokretanja stručnog časopisa koji bi se isključivo bavio Cetinjem. Posmatrajući Prijestonicu, i to iz svih uglova - ekonomske, socijalne i kulturne politike, umjetnosti i istorije grada, časopis bi mogao poslužiti kao sredstvo za prezentaciju ideja koje bi poslužile za dugoročna planiranja razvoja. Jer, dosadašnji najdugoročniji planovi ne sežu dalje od trajanja izbornih ciklusa. Pored toga, smatramo, da bi Cetinje moglo i svojim zaslužnim građanima, koji su svojim radom puno dali gradu, na simboličan način, odati priznanje.

A imalo bi se Cetinje kome zahvaliti: umjetnicima, naučnicima, ljekarima, prosvjetnim radnicima, humanistima... Evocirajući uspomena na neke “velike”, ali i na “obične, male”, poslali bi poruku da se ima čiji primjer slijediti. Uspomenama na Dada, Lesa, Rista Dragićevića, Nika Simovoga, Dušana Martinovića, Olgu-Canu Vukmirović, Rajka Đurišića, Vasilija Kusovca, Krsta Đuričića... podičili bi se i značajno veći gradovi od Cetinja. Svi navedeni, od reda, samo u drugoj polovini XX vijeka, djelujući što kao individualci, ali i kao članovi brojnih kolektiva, dali su nemjerljiv doprinos, kako razvoju Cetinja, tako i svojim strukama. Zajedničko svima njima bila je opčinjenost Cetinjem. A čini se da je jako važno upravo se toga priśśetiti danas, kad se Cetinje “voli” i njime bavi samo onoliko koliko se iz njega novca može “izvući”!

P.S. Na nivou fenomena, pobjednik iz naslova je poznat. A koliko bi bili “zdravije” društvo, da su se, umjesto vođinom portretu, prošle godine u novembru na Cetinju, onako u transu, divili Dadovom Aristotelu?!

( Petar Glendža )