Novi roman Stivena Kinga: Pisac je upao u rupu koju je sâm upao

(Oživljavanje - Revival; Stephen King; Scribner; New York, 2014; 405 str.)

Pedeset osmi roman Stivena Kinga bio bi upečatljiviji kao novela, jer ima sve predispozicije kratkog romana; čak je i kraći od većine čovjekovih prethodnih naslova. Počinje kao štivo za mlađe i tokom cjelokupne naracije u prvom licu uopšte ne mijenja glas niti se kalamburistički poigrava jezikom. Naprotiv, Oživljavanje namjerno kreće naivno (Na jedan način, sigurno se može reći da naši životi podsjećaju na filmove.), što inače nije fah ovog nekada vrsnog pisca, i to je zapravo jedna od primarnih čari date fikcije; ona zvuči jednostavno ali i magično koliko, na prvu loptu, i Karpenterova Noć vještica. Dakle, na znanje nam je stavljeno da je sve ono što ćemo čitati u Oživljavanju sročio ni po čemu poseban čovjek, sada već u godinama, kome pisanje ni u snu nije trebalo da postane vokacija.

Prvi ispit gdje ovaj roman pada jeste razvučenost radnje zbog koje stvorena misterija - koliko god da je labilna - svako malo iščezava i, primjereno tome, svako malo treba da bude oživljena.

Ono što je ovaj roman trebao da bude jeste, možda, i Kingova oproštajna oda, pošto je posvećen korifejima gotike i horora, a kojima, sada već ironično, pripada i sâm King: Meri Šeli; Lavkraft; Klark Ešton Smit; Stoker; Širli Džekson... Artur Maken! Zbog toga smo već na prvim stranicama suočeni s tajanstvenom ličnošću Čarlsa Džejkobsa, mlađanim metodističkim propovjednikom opterećenog tajnama elektriciteta poput Viktora Frankenštajna. Narator, Džejmi Morton, počinje priču 1962. kada, kao šestogodišnjak, upoznaje Džejkobsa.

Džejkobs će ubrzo izgubiti ženu i dijete, i odmetnuti se od Isusa i religije, i to pred svojom pastvom u ne odveć znamenitom govoru gdje će uspjeti da pojasni koliko je neumjesna organizovana crkva. Prethodno će ipak vratiti izgubljeni glas Džejmijevom bratu Konradu neobičnim izumom na baterije i malom Džejmiju će ostaviti utisak biblijskog spasitelja, i pored toga što će Džejkobsa okolni religiozni živalj prokleti zbog napada akutnog ateizma. Od tada će proći decenije prije nego što će Džejmi ponovo sresti raspopa. U međuvremenu će dječak doživjeti prvu ljubav sa Astrid Soderberg, naučiće da svira gitaru dovoljno dobro da oformi grupu i, najposlije, postaće nomad, gitarista i narkoman, kao što je to većina bezazlenih protagonista u recentnim Kingovim romanima.

Kada Džejmi ponovo naiđe na Džejkobsa, imaće 36 godina, problem sa heroinom i ćopavu nogu. Na vašaru u Teksasu Džejkobs će ga specijalnom kurom elektriciteta riješiti teške adikcije. Budući da će onda proći još neko vrijeme prije nego što će Džejmi nabasati na starog drugara, imajte na umu da ćemo mi, kao čitaoci, tada već naveliko zakoračiti u drugu polovinu nemalog romana od 400 strana.

Džejkobs je sada jedan od onih iscjelitelja u pentakostalskim mega-crkvama, koji obično pripovijedaju o kraju svijeta i traže novac od kongregacije. Džejmi će naći podatke da je određen broj izliječenih ljudi vremenom izgubio razum od Džejkobsovog iscjeljenja elektricitetom, te će zbog toga odlučiti da Džejkobsa suoči sa istinom. I u tome leži krucijalni zaplet romana, kad konačno uvidimo da je raspop veliko zlo.

Da je Oživljavanje bio roman mladog pisca, garantovano bi se mogla naći draž koju bi tvrdokorniji čitalac mogao favorizovati. Ovako je nemoguće ne osmotriti tekst u najpovršnijem kingovskom kontekstu, jer ne treba ni ići dalje od toga. Oživljavanje je tipični King koji ponovo rukovodi konvencionalizovanim lajtmotivom gdje onaj koji dobije nešto besplatno, u ovom slučaju izliječenje, za to ipak mora odvojiti nešto od svoje duše.

U isti mah, klišei kojima u posljednjoj deceniji King sve češće pribjegava postaju sve neprimjerniji, jer mu oni služe samo kao sredstvo da zaokruži i, naposljetku, bržebolje pokrpi i okonča priču. Sjetite se njegovog romana o gradiću pod kupolom i epiloga gdje ispada da su to samo neka vanzemaljska djeca tretirala ljude kao zamorčiće. U Oživljavanju imamo nekoliko takvih laičkih situacija. Pomenuću način kom će pribjeći Džejkobs ne bi li Džejmija primorao da mu se pridruži: naratorova prva ljubav, Astrid Soderberg, bolesna od karcinoma pluća, tražiće Džejkobsovu pomoć i odluka o tome da li će je on izliječiti ili ne počivaće jedino na Džejmiju.

A kada Džejmi suoči Mortona sa činjenicom da ljudi koje je izliječio polako gube razum, Morton njemu objelodani prave cifre: od preko 3100 verifikovano izliječenih, posljedice je pretrpjelo samo njih 87-oro (jedva 3%). Tako ispada da je Morton, po stopi smrtnosti, bolji od bilo koje bolnice. Uostalom, tada će i narator shvatiti da Džejkobs nije zločinac kakav je isprva mislio da jeste, i da bi i on sâm svoju prvu ljubav doveo na izliječenje kod njega. Međutim, pomenuta situacija ukazaće na dvojaku nedostatnost u zapletu.

Uveliko računajući na to da je Džejkobs natprirodni vještac, sada shvatamo da on to nije, i čitava dosadašnja napetost pašće u vodu, dok će roman izgubiti sopstvenu žanrovsku viziju. S druge strane, pisac je upao u rupu koju je sâm iskopao i na mahove zvuči kao da ozbiljno protivriječi vlastitoj demistifikaciji čitavog djela. Roman najedanput postaje nekako suviše olako lišen cijele dominantne misterije, iako nas sveprisutni narator često podbada mislima da Morton nije pravičan čovjek. Uz sve to, King se stara da nam za kraj, koji će uslijediti za pedesetak ili više strana, pruži insinuaciju o tome da Džejkobs ipak sprema jedan eksperiment sa elektricitetom koji će mu otključati tajne univerzuma. Tako smo prinuđeni da čitamo dalje.

King naširoko piše i o svojoj drugoj pasiji - muzici. Ona postaje temelj Džejmijevog djetinjstva i, u suštini, mogla je biti, ne samo svedenija, nego i manje parentična. Autorova pripadnost rok-grupi The Rock Bottom Remainders dozvoliće mu da nas pobliže upozna sa Džejmijevim usponima i padovima u muzičkom poslu, iako se docnije narator više neće ni baviti muzikom. A u tih stotinjak strana prve trećine romana neće biti ni traga od raspopa Džejkobsa, nego će naše nade s početka teksta narator morati da podgrijava povremenim podsjećanjima na njegovo postojanje. Tu ćemo malo-pomalo početi da se i odupiremo suvoparnoj prozi, a i da gacamo kroz relativno jednoličnu priču o ni po čemu posebnom Džejmiju Mortonu.

Finale je "kingovsko", pošto se odvija usred nezapamćene oluje gdje se obično razračunavaju dobro i zlo. Izuzmemo li ambijent, finale suštinski sadrži etos g-dina H.F. Lavkrafta: Džejkobs će pokušati da proviri šta se to nalazi iza vrata što nas razdvajaju od smrti, i oni koji poznaju svog HFL-a znaće šta će raspop zateći na mjestu koje strpljivo čeka na sve nas. I pored toga, Kingova priča neće biti okončana. Iz nekog razloga, narator će zatim otkriti (valjda da bi ipak opravdao lakovjernog pisca) da je sada mnogo veći broj ljudi iscijeljenih elektricitetom počeo da izvršava suicid. Dabome, sa sobom bi žrtva na onaj grozni svijet Starih Bogova povela i ljude oko sebe. Dakle, Morton je ipak bio zao!

U ovoj generalno kohezivnoj priči sa nadasve euforičnom i poroznom konstrukcijom, sve se odvija po potrebi njene "što bolje" simetrije, bez obzira koliko ona zvučala neplauzibilno. Kao novela,

Oživljavanje bi bilo neuporedivo podnošljivije, ali ni tada ono ne bi bilo lišeno većine početničkih rezultata. Jadan King. Jadni žanr.

( Ratko RADUNOVIĆ )