Durmitor

Durmitor je prelijepa planina. Prepuna mjesta koja plijene nečim onostranim i nebeskim. A to što je nebesko na Durmitoru nije vezano samo za one tačke sa velikom nadmorskom visinom, već i za živopisne klance, čudesne i neočekivane potoke i izvore, bajkovite šume i jezera koja imaju tajanstvena imena i još tajanstveniji izgled. Reklo bi se da čovjeka - kud god da krene sa Žabljaka - na samo par zemaljskih kilometara hoda, čeka sagledanje ljepota koje su izvan zemaljskog poimanja i zemaljskih navika. Uz samo malo volje i još malo truda, posjetioci Durmitora mogu vidjeti i opipati jasan izlaz iz svakodnevice, a ta naša svakodnevica često zna da bude sumorna, dosadna, monotona... (plodovi savremene civilizacije koja nudi „izobilje informacija i mogućnosti“ ).

Ali već na samom putu ka čuvenim durmitorskim lokacijama, dok još ne vidimo ni jedan od pejzaža i prizora o kojima izdašno govore prospekti i mape - posmatrač može da uoči uzvišene poruke i da prepozna znake duhovnih istina, upravo među kamenjem, planinskim rastinjem i stijenjem. Mislim da sam nešto od tih istina i poruka vidio prošlog vikenda, kada sam se, sa svojim bližnjima, našao na putu od Dobrog dola do Škrčkih jezera, i dalje prema Prutašu. Za iskusne planinare i dobre poznavaoce Durmitora, pomenuta trasa ne predstavlja Bog zna kakav poduhvat, ali za početnike, poput mojih saputnika i mene, bio je to podvig za ljetopise! Nije trebalo provesti mnogo vremena na ovom usponu, da bi se uočila jasna duhovna staza koja se, paralelno sa fizičkom, proteže cijelim putem.

Odmah da kažem, kada govorim o duhovnoj stazi, ne mislim na vilenjake, krilate konje i druge lokalne mitove, nego na način čitanja i razumijevanja onoga što je iskustveno i vidljivo. Naime, ovaj fizički put je označen jasnim signalima, a pri svemu tome, mape pouzdano kazuju njegov pravac, njegov početak i kraj (sa sve kartografskim legendama i pokazateljima visina, dužina, strana svijeta...itd). Pored signala na putu i brojnih geografskih karti, putnici su, obično, naoružani i dobrom voljom i željom da savladaju dionicu pred njima. Pa ipak, kada konačno krenemo usponom prema vrhu, susrećemo se sa ćudima rastresitog tla kojim se krećemo; ćudima vazduha koji postaje sve razređeniji i teži za disanje (a o ćudljivosti sopstvene fizičke spremnosti da i ne govorimo). I baš tada se javljaju iznenadna i neočekivana pitanja o smislu i ostvarljivosti upravo započetog poduhvata! A nevolja nikad ne ide sama. Dok si u podnožju planine, zbunjuje te i brine veličina planinskog masiva prema kome si se zaputio i koji ispunjava sav tvoj vidokrug. Opet, kada si pri vrhu, ispod same najviše tačke - tvoje oči ne vide jasan izlaz, a pomenuti signali i sugestije iz krate, izgledaju krajnje neuvjerljivo. Pri svemu tome, negdje pri vrhu, koraci postaju sve teži, a pošto „nema nazad“, a staza ide „uz nos“, preostaje ti da primijeniš metod „korak po korak“, nadajući se i vjerujući, da će se, uputstva iz priručnika, poklopiti sa realnošću. U ovakvoj situaciji pomoći će nam upornost, krajnja vjera u putokaze, i primjena raznih vještina (vezana za savjete onih koji su tuda prošli prije nas), i to će nas dovesti do krajnjeg odredišta i cijelom putovanju dati konačan smisao.

E da, duhovna staza. Koliko puta dani našeg života izgledaju upravo kao ovo uspinjanje uz Durmitor? I mi, u našem životu, imamo konkretnu stazu, koja je i obilježena (od strane naših prethodnika), i osmišljena (od onih koji su bili u stanju da sagledaju njen početak i kraj). Imamo, poput planinara, nesumnjivu želju da se krećemo tom stazom. Odrasli smo i živimo u okruženju koje njeguje predanje da je putovanje moguće, da je korisno i da vrijedi pokušati!

Međutim, pri prvim poteškoćama - „sreća više ne stanuje ovdje“! Bol u nogama (čitaj - neka poteškoća sa zdravljem), otežano disanje (to mu dođe kao - nerazumjevanje okoline i naše neuklapanje u istu), iznenadna kiša ili prejako sunce (nešto poput - socijalnih poteškoća, malih plata, nepovoljnih kredita, male demokratičnosti društva u kom živimo, itd.) i šta? Kako se problemi gomilaju, mi sve manje vjerujemo optimističkoj signalizaciji, a sve se više identifikujemo sa poteškoćama. Ili, recimo situacija, kad se umorni i nesigurni nađemo pred planinskim neboderom, zasijenjeni kamenim džinom, bez vidljivog prolaza na drugu stranu, vučemo nogu za nogom... Koliko to liči na one naše životne okolnosti kada živimo „dan za danom“, a svaki je dan sve teži i sve besmisleniji, dok se vidljiva, mjerljiva perspektiva prad nama zove - „ovo je nemoguće“!? Dakle, spoljne, tzv. objektivne okolnosti su teške, krajnje negativne i mi smo, u takvim prilikama veoma skloni da se poistovjetimo sa poteškoćama, da izgubimo predstavu o ostvarljivosti započetog putovanja, i da uđemo u stanje panike i beznađa.

Naš život ima puno svojstava koje ga čine sličnim putovanju (protok vremena, promjena unutrašnjih stanja i promjena spoljnih okolnosti ). Duhovni savjeti koje zatičemo na životnom putu, savjeti koje dobijamo tokom vaspitanja i sazrijevanja, savjeti koji su, istovremeno i optimistički i maksimalistički (npr. crkveno učenje o zagrobnom životu, o zadobijanju tog zagrobnog, nebeskog života - sada i ovdje, svojom vjerom, svojim djelom...), oni predstavljaju određene znakove na putu, znakove koji usmjeravaju i koji sugerišu mogućnost uspješnog i srećnog završetka. Samo što trenutne nevolje, i naša sklonost da u mučnom trenutku svodimo negativan bilans, stvaraju mračnu sliku, sliku koja je - u suštini - nerealna, lažna.

Zato vrijedi ponoviti kako je putovanje ostvarljivo i smisleno. Kako treba zastati, predahnuti,... kako ne treba srljati, već treba osluškivati sopstvene snage i osmatrati prilike i neprilike oko nas. Treba biti uporan i strpljiv, kako u koračanju, tako i u predasima koje smo sami odabrali ili su nam nametnuti protiv naše volje i našega plana. Te stvari se razlikuju od putnika do putnika, od planine do planine, ali je za sve njih jedno uputstvo zajedničko - ne treba odustajati. Ko ne odustaje, taj će proći preko Durmitora i sagledaće cio ljudski život, a što je još važnije - onaj ko ne odustaje, proći će kroz život, kao kroz planinsku stazu, putem od zemlje ka nebu.

( Gojko Perović )