KATAKOMBA
Auto-dug
Da se radi o sumnjivom projektu govori i činjenica da se niko drugi sem Kineza nije ni prijavio za posao. Njima su date neviđene olakšice, što nije bio slučaj sa nijednom zemljom u regionu, a operativa koja će biti angažovana kao pod-izvođači svodi se još i na ljude koji su odavno kupili mašine jer su znali da će im Vlada sigurno „nabaciti“ posao stoljeća
Kažu ljudi da je dug najveće siromaštvo. Gornje Mrke - simbolički nekako i asociraju na to, dok je opštepoznato da je Crna Gora jedina država u regionu koja još nema ni kilometar autoputa. Ako ovome dodamo razuman argument da zemlju konačno treba povezati, sve govori u prilog da se u ovaj posao treba krenuti ozbiljno. Međutim, volja često nije dovoljna; treba postojati i računica usklađena sa realnim mogućnostima. To ne važi za našu Vladu koja je krenula u izgradnju najskupljeg autoputa na svijetu. I to tek jedne četvrtine istog.
Zato ovakav projekat nema svoju ekonomsku logiku. Bar oko toga makar nema spora. Toliko je skup da bi bio održiv jedino kada bi povezivao Šangaj i Peking, a ne Smokovac i Mateševo, mjesta za koja vjerovatno nisu čuli ni svi zaposleni u Ministarstvu saobraćaja. Zadužiti se preko milijardu eura sa kamatama, a uvezati samo dio zemlje, na kome gravitira par stotina hiljada stanovnika, spada u domen antologiskog rasipništva i kockarske potrošnje novca koga zapravo nema. Za 44 km, žrtvovati zaduženost na nivou 100% GDP-a, odslikava tragičnu neozbiljnost. Sličnu onoj kada je projekat navodno i počinjao, ako se toga iko više i sjeća. Još daleke 2008. godine, sa sve bivšim premijerima regiona, osim ovog domicilnog.
Sa druge strane, opravdanja se traže u političkim razlozima. To priznajem zvuči racionalnije, ali evo da analiziramo. Razlika između sjevera i juga u životnom standardu je drastična iako se radi o skromnim geografskim udaljenostima. Ljudi sa sjevera konstantno odlaze, stanovništvo stari, a perspektiva ostaje samo kao dio zalutalih, maštovitih priča. Infrastruktura jeste problem i ona predstavlja lokomotivu razvoja, ali je pitanje da li će sadašnja privreda uopšte dočekati autoput?! Pod ovim uslovima, sa ovakvim zaduženjem i sa završetkom jedne četvrtine projekta, mnogo je veća vjerovatnoća da će taj dio autoputa služiti samo kao lijevak za lakši odlazak sa sjevera, na kojem će život za šest-sedam godina biti nepodnošljiviji nego što je to sada slučaj. Ako zemlja bankrotira tamo posla biti neće još za dugo, a pitanje je i šta će biti sa centralnom i južnom regijom, gdje takođe ne cvjetaju ruže. U političkom smislu racionalnije je zvučalo da se država zaduži kako bi pomogla privredu na sjeveru i otvorila nova radna mjesta. Sa, na primjer, 200 miliona eura pomoći (7km autoputa) uradile bi se mnoge stvari u poljoprivredi, drvopreradi i proizvodnji. Otvorile bi se nove fabrike ili hoteli, zaposlila domaća radna snaga. Ako bi pak 50 miliona uložili u obrazovanje mladih sa sjevera, sigurno bi to značilo mnogo veću perspektivu za njihov povratak.
Takođe, sa nekih 100 miliona eura postojeći put bi se mogao učiniti mnogo bezbjednijim nego što je danas, a sačuvao bi se avanturistički duh postojeće dionice ili, kako se to ljepše kaže, wild beauty. Ovako, cijelu zemlju uvodimo u zonu velikog rizika, a život njenih građana stavljamo na kocku.
Dakle, niti ekonomski, niti politički razlozi nisu opravdani ovakvim projektom kakvog ga je zamislila Vlada. Autoput nam treba, ali koncept je promašen. Jedini razlozi koji se čine racionalnim zbog čega se sve ovo radi na ovakav način, mogu se podvesti pod predmet korupcija, bahatost ili ludilo. Sjetimo se samo da kada je prodavan Telekom, rečeno je da će se tim novcem finansirati autoput. Danas nemamo ni novca, ni Telekoma, ni autoputa! Da se radi o sumnjivom projektu govori i činjenica da se niko drugi sem Kineza nije ni prijavio za posao. Njima su date neviđene olakšice, što nije bio slučaj sa nijednom zemljom u regionu, a operativa koja će biti angažovana kao pod-izvođači svodi se još i na ljude koji su odavno kupili mašine jer su znali da će im Vlada sigurno „nabaciti“ posao stoljeća. Slični njima, su kupili i zemlju po bagatelnim cjenama, jer su unaprijed znali rutu kuda će put proći, pa će je sada prodati državi za mnogo veću sumu. Ista ekipa je u principu i opustošila privredu sjevera i juga, a sada bi da povezuje zemlju preko leđa zbunjenih građana kojima sve izgleda lijepo na 3D animaciji. Čini se da im nije jasno da će oni sve morati da plate, i to debelo.Stoga je predloženi projekat odživ samo za lokalne tajkune i Kineze kojima se obećala još i Željeznica, kao i Luka Bar.
Za ekonomskog giganta kakva je Kina, Crna Gora je samo koridor za proboj ka Centralnoj Evropi, a za malu i za sada „privatnu“ Crnu Goru, Kinezi su dobra prilika da se još jednom napune džepovi. Što će biti nakon svega ostaje da se vidi. Vlastima treba spomenik koji do sada nijesu napravili. Treba im mogućnost da kažu: „Mi smo donijeli nezavisnost, gradili autoput, povezali zemlju...“ Ali šta to znači ako ostanu dugovi koji neće moći da se servisiraju?! Šta će tada značiti riječi poput „nezavisnost“, „povezivanje“, „država“?! Da li će one uopšte imati smisla? Zemlja koja ima velike probleme u funkcionisanju zdravstvenog, školskog i sudskog sistema, u kojoj nema izražene proizvodnje i čije su usluge i dalje skomne, trebala bi mnogo više brinuti o generacijama koje dolaze. Ako nam se parališe ekonomski sistem, teško da će iko prolaziti autoputem osim ako vožnja kroz njega ne bude besplatna. Malo je ovdje logike, sve više liči na posljednju varku tijelom aktuelne vlasti koja za 25 godina nije napravila nikakav višak vrijednosti. Svi viškovi kako stvari stoje biće izraženi u milionskim dugovima, nalik onima za KAP.
A upravo kineska poslovica kaže: „Kad i hiljadu ljudi vjeruje u glupu stvar, ona i dalje ostaje glupa.”
( Dritan Abazović )