Budva je gomila dokaza da se dešava nešto iracionalno

Ljudi se rađaju i žive slobodno i jednaki u pravima. Društvene razlike mogu postojati samo kao opšte vrijednosti. Deklaracija o pravima čovjeka i građanina, Član 1, 1789.

Evo me opet u Beogradu, belom gradu. U Beogradu pada kiša...

Moj stari prijatelj sa faksa - taj što je prije par dana razbio petu banku - kaže da ne može više da toleriše glupe ribe - čak i kad su te glupe ribe stvarno dobre ribe, čak i kad su te glupe ribe onako baš-baš-baš žešće dobre ribe, ne može on više da toleriše svašta - i dodaje, negdje na pola stvarno dubokog uzdaha - Ukočen sam i krut, sve sam krući, nepovratno gubim elastičnost, osećam to, a te prave nema, nema je, neće je nikada ni biti, sva je prilika...

Nemam komentar, znam da mu nije lako, a znam i da mu nije teško, njegova patnja nema veze ni sa čim realnim što se dešava u njegovom životu i u životima ljudi koji ga okružuju. Radi se o tome da mu polako sviće da mu zvijezde nikada više neće biti sasvim naklonjene. A osjeća i neku vrstu društvene obaveze, taj moj stari prijatelj, da se skrasi uz neku stvarno dobru, žešće dobru - a po mogućnosti i pametnu ribu. Međutim, prije nego što riješi da se stvarno potrudi oko te neke žešće dobre a stvarno pametne ribe - pred njim je gomila mogućnosti - a kad odabere - odabrao je tu jednu mogućnost. I kraj. Mislim - nije kraj - ali što god da je - sigurno boli. Mislim - ne boli - ali...

A sjećam se da sam tada, prije nekih... ima tome sigurno 15 godina, osjetio vrlo realan bol, pravi bol, fizički bol u zoni pleksusa, kad sam vidio njegov projekat... nečega. Bio je to savršen projekat - lak kao vedar proljećni dan u praskozorje - a težak kao granit - i jednako tvrd - i zelen. Boljelo je, moram priznati. Znao sam da nisam sposoban - a naslućivao sam i da nikada neću biti sposoban za te lako-vedre - teško - granitno - zelene fore. A sad - sad je tehnički direktor u nekoj firmi na izdisaju - arhitektura ga više ne zanima, ni najmanje. Mene zanima, još uvijek, jednako, možda i za nijansu više nego što me zanimala prije 15 godina.

- Nego da te pitam - koja je razlika kad imaš četrdeset godina i kad imaš pedeset godina?

Znao sam, trebalo je da se pozdravim sa starim prijateljem sa faksa prije pola sata. Ovaj razgovor nepovratno odlazi u pogrešnom pravcu. Umorni smo obojica. Ja sam mnogo više umoran nego što sam spreman sebi da priznam.

- Vidiš, i dalje si sposoban za svašta kad imaš pedeset, možeš da napraviš dobar korak, to je sigurno. Možeš da odigraš dobru partiju, to je sigurno. Ali te nekako mrzi, elan ti je tanji, nije ti više toliko do akcije, u pedesetoj si konačno spreman za prave stvari, to hoću da ti kažem - u pedesetoj si čista klasika - reaguješ samo na kvalitet - ali ti treba prostora, dosta prostora, treba ti dosta tog vrlo kvalitetnog prostora. Hoću da kažem da teže pronalaziš motiv, lakše se umaraš, a kad se umoriš, treba ti mnogo vremena da se odmoriš kako treba. U pedesetoj zapravo nikad nisi sasvim odmoran, nema više one lakoće, uvijek osjećaš malo te neke težine, mislim da je u tome razlika.

Moj mlađahni drugar je nešto kao dobar film koji sam gledao prije 15 godina - dobar film koji smo možda zajedno gledali prije 15 godina - tada je on imao 25, ja 35 - i mnogo smo se bolje razumjeli, to hoću da mu kažem - ali mu to nisam rekao, naravno, takve stvari ne govorite prijateljima, takve stvari bi samo nepotrebno iskomplikovale stvari.

Pozdrav starom prijatelju, odoh ja u Zagreb beli grad.

U Zagrebu pada ista ta sumorna kiša... pratila me dovde.

Nisam više u cvijetu mladosti, moram priznati. Prije 30 godina, kad sam upisao Arhitektonski fakultet, ta četiri sprata mi nisu teško padala - letio sam uz te proklete stepenice - a sad? - recimo da sam sad pametniji. Sad lijepo idem glavnim stepeništem dva sprata - onda desno, onim stvarno duuugačkim hodnikom do pomoćnog stepeništa - moram sebi dati malo vremena, potrebno mi je vrijeme ne bih li nekako došao do daha - pa pomoćnim stepeništem, polako, još dva sprata - onda lijevo, pa opet duuugačkim hodnikom u kontra smjeru, sve do tzv. Studijskog arhiva.

Desi se i da sretnem nekoga usput - tada volim da zastanem i da popričam - što takođe utiče vrlo pozitivno na uravnoteženje ritma mojih udaha i izdaha. Uz to, svaki put se iznova oduševim kvalitetom podnih obloga - taj terrazzo u zgradi Tehničkih fakulteta u Kačićevoj ulici je... ma to morate vidjeti, prvom prilikom - kad sljedeći put potegnete u Zagreb na Dane Orisa, recimo. Edo Šen i Milovan Kovačević su znali svoj posao.

Predlažem da odete i do IPU (Institut za povijest umjetnosti) - to vam je u Moši (bivše Radničko narodno sveučilište "Moša Pijade", danas Pučko otvoreno učilište) - i ovjerite tamošnje podne obloge, između ostalog. Ostao je i pokoji komad originalnog namještaja - ako malo prošarate okolo pronaći ćete te komade. Ako stvarno ne znate ništa o vrhunskoj hrvatskoj arhitekturi i dizajnu iz druge polovine pedesetih - onda je Moša pravo mjesto da počnete da učite o tim divnim stvarima - Ninoslav Kučan, Radovan Nikšić i Bernardo Bernardi su znali svoj posao. Niko ko nije vidio Mošu nema pravo da umre - a svako ko je krajem osamdesetih slušao EKV u Moši - i to barem 7 puta - tome je sve oprošteno.

Dakle, najteže mi pada to posljednje stepenište - spiralno - ulaz u Studijski arhiv jeste na četvrtom spratu, ali sve što se dešava u Studijskom arhivu, osim tog ulaza, dešava se na tavanu - otuda i to spiralno stepenište - koje vodi od ulaza do tavana. To stepenište je neka vrsta prevare, nešto što piše sitnim slovima dolje u dnu lista.

Kad uđem u posljednju obrtnu fazu spirale stepeništa - pogledom obavezno potražim Maroja Mrduljaša - njegov sto je prvi na udaru, što bi se reklo, nemoguće ga je promašiti - i svaki put mi padne na pamet da bih morao već jednom napisati taj tekst o Budvi - i ponuditi ga Orisu.

- Znaš li da imaš lift? - pita Maroje, nadasve obzirno. - Naravno da znam. - Pa što ne ideš liftom? - Uvijek igram pošteno, kada bih išao liftom bilo bi to varanje. Zar ne? - Ne razumijem... - Naravno da ne razumiješ - ali razumjećeš jednog dana, dobar si ti momak. Tu fora sa liftom kuže samo momci što su navršili pedeset.

Budva je zapravo gomila pojedinačnih dokaza da se u Crnoj Gori dešava nešto duboko iracionalno - a opet racionalno i vrlo logično - pogotovo ako ste neposredno uključeni, ili barem posredno upućeni u ta čudesno misteriozna dešavanja.

Budva nije haos - Budva je kontrolisani haos - haos pod nekakvom teško razumljivom kontrolom - Budva može da djeluje kao haos, pogotovo ako imate 50 godina i ubijeđeni ste da u čestitom srcu nosite ideal ozarenog grada - a može da djeluje i kao obećanje nečega - onoga nečega do čega vam je najviše stalo u cvijetu mladosti - a nije to što vam je prvo palo na pamet.

Svi Budvani koje sam upoznao u međuvremenu - vole Budvu - i to baš takvu kakva je - ali vam nijedan jedini Budvanin, bez obzira na godište, neće to priznati - niti će vas zaustaviti ako krenete u imbecilne lamente nad upropaštenom prilikom koju je Budva jednom imala - upravo iz razloga što Budva uvijek ima priliku - Budva je konstantno u gol šansi - ali nikako da izjednači (a svi Budvani su stavili pare na X).

( Borislav Vukićević )