Radmilina autostrada

Monopol nad terminom ljevica nekad je imala Mira Marković. Supruga prvog čovjeka, dama sa cvetom u kosi osnovala je Jugoslovensku levicu. Njihov slogan bio je „Jul je kul“, a najviše su se služili Pinkom i ružičastim medijskim nebom. Miri se tad dopalo ljevičarenje, i dok je kulirala u Julu, olako je čistila univerzitet od onih profesora za koje je procijenila da ne prate njenu ljevicu, postavljala je ministre, a neki tvrde da je ona bila državni dirigent. Govori se da je bila toliko moćna da je i krava na tetrapaku Imleka nosila cvet u kosi zbog nje.

U Crnoj Gori ljevica je postala ultra-moderna. Organizuju se tribine i govori se o krizi ljevice u regionu, nekad se čak razmatra i kriza ljevice u svijetu. Dođu ljevičari iz regiona, dočekuju ih državni umjetnici, i vješto iznose uzroke krize, kritikuju globalno preskačući sve lokalno. Udobno je u našim hotelima, i kuvari su često stranci, a sa honorarima ne škrtarimo da ne bi neko pronio loš glas o nama i ukaljao naše čuveno gostoprimstvo. To i nije ljevica, to je samo ljevičarenje, običan žeton koji se kupuje ne bi li bio blistav podatak u biografiji jednoga dana.

Već sam pisao o predstavi Everyman Đilas i značaju tog djela. Moj stav potvrdilo je gostovanje te predstave u Sloveniji. Kako RTCG javlja u dnevniku i sedam i po, stiče se utisak da iako je prošlo par nedelja od prikazivanja predstave, Slovenija i dalje oduševljeno aplaudira. Do Titograda su se čule ovacije iz Maribora.

Radmila toliko voli ljevicu da je smotala volan, puni lijevo. Držeći volan do kraja lijevo, uz gas do daske, iz svoje trake lagano je preskočila odbojnike i žardinjere i prešla na suprotnu stranu, vozi našim imaginarnim autoputem suprotnim smjerom i očekuje da joj se svi sklanjaju. Ide Radmila! Nekad je postojao grafit, u Beogradu, na ekavici:

- Kad tatin sin vozi levom stranom, i pandur se pravi Englez.

Ne bi trebalo da se publikum iznenađuje potezima rektorke. Ona je prije svega pozorišni reditelj. Godine režiranja učinile su svoje, pa i nije čudo što rektorka želi da ima glumce na pozornici koji će da govore i rade ono što im ona kaže. Vjerovatno je posrijedi profesionalna deformacija, pa sve dekane vidi kao obične glumce, lutke kojima može da zakači konce i da ih pokreće. Pravi predstavu od našeg univerziteta, a naziru se tragedija i komedija. Izgleda da je između Mirine i Radmiline ljevice razlika samo u slovu j, odnosu ijekavica-ekavica. Istina, zaigrala se rediteljka. Zanijela je svjetla rektorata. Postoji valjda još uvijek u genetici Crnogoraca jedna opasna crta, trenutak potpunog odsustva straha, odnosno, spontana reakcija na pritisak. Ako svako može da se kupi, ne može svako da se prepane (u ovom slučaju, slovo D je izostalo i greška je namjerna, jer govoriti o uslovljavanju, pritisku i ucjeni i koristiti se književnim jezikom licimjerno je kao i levica Mire Marković). Trudeći se da ukroti neposlušne, one što nisu sa travom u skladu, krenula je đonom i napravila sebi ogromnu štetu.

Nesvjesno je proizvela ono zašto se okvirno zalagala. Hvala Radmili Vojvodić što je pokrenula studente i ujednila profesore, navela ih na pobunu. Opet se postavlja pitanje da li je to i ovog puta njena disidentska crta ili nus pojava njene prečvrste ruke.

Izgleda da dok ona vozi pogrešnim smjerom na našem imaginarkom autoputu, ipak ima ljudi koji joj se neće skloniti.

( Đuro Radosavović )