Amir Or: Pravi dom jednog pjesnika je jezik
Crnogorska književna publika imala je priliku da Amira Ora upozna na ovogodišnjem festivalu Grad teatar, na kome je čitanjem poezije na Trgu pjesnika upriličio jedno uzbudljivo veče
Novi laureat visoke književne Nagrade “Stefan Mitrov Ljubiša”, koju festival Grad teatar dodjeljuje od 1994. godine je izraelski pjesnik, esejist, urednik i prevodilac Amir Or.
Međunarodno priznanje koje su do sada dobili najznačajniji crnogorski, regionalni i inostrani pisci, među kojima su Dušan Kovačević, Ljubomir Simović, Đerđ Konrad, Vida Ognjenović, Ronald Harvud, Jovan Hristić, Predrag Matvejević, Dubravka Ugrešić, Čedo Vuković, Božo Koprivica, Dragan Radulović, Svetislav Basara, David Albahari, Mirko Kovač, Miljenko Jergović... Amiru Oru svečano će biti uručena u subotu, 22. novembra, kada Opština Budva, koja je i osnivač festivala, obilježava svoj Dan oslobođenja.
Time će se prestižnom spisku dosadašnjih dobitnika “Stefana Mitrova Ljubiše” (koji se može "čitati” i kao dio svojevrsne književne i kulturne, gotovo 30-godišnja istorija Grada teatra i Crne Gore), dodati i ime koje "pripada odabranoj grupi svjetskih pjesnika, koji su uspjeli da izgrade sopstveno poetsko i poetičko pismo po kojima se izdvajaju iz velikog pjesničkog kolegijuma po peru”. Njegove su pjesničke zbirke (kako se kaže u saopštenju žirija u kome su bili Vida Ognjenović, Božo Koprivica i David Albahari), “prevedene i objavljene na više od četrdeset jezika u svijetu, uz odličan prijem književne kritike i čitalačke javnosti u tim sredinama. U mnoštvu eseja, analiza i zapisa o Orovom djelu, kritičari, tumači i znaki poezije ističu da se njegov pjesnički glas izdvaja kao osobena pojava u raznovrsnom i razuđenom višeglasju savremene svjetske poezije”.
Crnogorska književna publika imala je priliku da Amira Ora upozna na ovogodišnjem festivalu Grad teatar, na kome je čitanjem poezije na Trgu pjesnika upriličio jedno uzbudljivo veče.
“Potpuno mi je poznata veličina Stefana Mitrova Ljubiše, izuzetnog crnogorskog pisca, mislioca i čovjeka, čije ime nosi prestižna međunarodna književna nagrada” kaže Amir Or u razgovoru za “Vijesti".
Imate mnoga visoka priznanja, kao što su Premijerova i Bemštajnova nagrada, Fulbrajtova stipendija... Šta za vas znači nagrada našeg festivala?
"Zahvalan sam i počastvovan što sam je dobio, jer je sve ono što danas slavi poeziju i umjetnost uopšte veoma važno, ako znamo u kakvom svijetu i kakvom sistemu vrijednosti globalno živimo. Ne shvatam je, dakle, samo lično, već i u tom širem kontekstu, ali sam i veoma srećan što sam postao član grupe dosadašnjih laureata koji su značajno doprineli visokom statusu 'Ljubišine' nagrade.”
Kakve ste utiske ponijeli sa festivala Grad teatar, šta je bilo Vaše najimpresivnije iskustvo u Crnoj Gori?
"Bio sam pozvan da čitam svoju poeziju na Trgu pjesnika, a ono što za mene predstavlja nezaboravno iskustvo sa ovog gostovanja je, prije svega, izuzetno pažljiva i inteligentna publika iskreno zainteresovana da čuje nekoga koga do tada nije upoznala. Razgovor koji sam vodio sa ljudima koji su se okupili na malom gradskom trgu, i radoznalost koju su pokazali za ono što sam im govorio, učinili su da se osjećam kao kod kuće. Crnogorski narod, rekao bih, očigledno ima istančano unutrašnje uvo za poeziju, i umije da stvori atmosferu prijateljstva.
Kao pjesnik mogu jedino da se poklonim gradu kao što je Budva, gdje poezija živi u srcima ljudi. To je ono što sam ja osjetio, i što je I moj najuzbudljviji doživljaj u Crnoj Gori.”
Poznati ste u svijetu kao izraelski pjesnik. Gdje je domovina pjesnika?
“Pravi dom jednog pjesnika je HP jezik, ili drugim riječima, dijalog. Pravi poziv pjesnika je otvaranje novih horizonata na našem unutrašnjem nebu. Pjesnici stvaraju kroz mentalnu snagu života i kroz moguću realnost, i zato su oni donosioci Novog.”
Osnivač ste Međunarodnog festivala poezije “Šor. Šta je danas zadatak poezije?
“Za mene je poezija čežnja i potraga za novim smislom, a zadatak poezije je da liječi, bilo da je politička, ljubavna ili egzistencijalna. Kroz nju možete protestovati, učiti, pokazati se svijetu, i ona vam pomaže da napredujete. U ovom smislu, domovina jednog pjesnika je poezija sama.”
Kaže se da su pisci "savjest naroda". Da li biste se složili sa tim, i da li smatrate da pjesnici i pisci moraju da budu angažovani u odnosu na vrijeme, događaje, političke i društvene okolnosti u kojima žive i stvaraju?
“Za mene upočetku je bilo pitanje i potraga moja pjesma je uvijek odgovor na moje egziestencijalno pitanje, i uvijek je potpuno nov odgovor. Zato uvijek pišem pjesmu koju ne znam, ne onu koju znam. Smatram da je iskrena poezija uvijek neočekivana, a na ovaj način poetslđ uvid je nova percepcija realnosti koja donosi nove obrise budućnosti. Iz tog razloga je čak i potpuno apolitičan pjesnik ipak buntovnik i kreator nove vizije života. On može da potvrdi i da ukaže na značenje realnosti u kojoj živimo. I to ne kroz ukazivanje na nju, već kroz eho naših života koji učestvuje u stvaranju realnosti. Zbog ovog kvaliteta koji poezija nosi, politički režimi i vjerske zajednice boje se poezije i pokušavaju da je kontrolišu.”
Ko danas čita poeziju, i uopšte, gdje je danas mjesto knjizi u svijetu koji kao sistem vrijednosti afirmiše banalnu potrošačku psihologiju, moć, novac, prestiž, jeftinu zabavu....?
“Svuda u svijetu, strukture koje su na vlasti i imaju moć, ne žele nove vizije, i ne žele da ljudi slobodno misle i osjećaju. Kapitalistički svijet u kojem danas živimo traži dobre sluge, individue koje ne razmišljaju o suštini, koje su 'drogirane' vijestima, kompjuterskim igricama, telenovelama, banalnom zabavom... Živimo za to da zaradimo još koju paru, i da glasamo na političkim izborima. Mislim da je moja poezija poziv na pobunu protiv ovakvog robovlasničkog sistema, jer je poezija po svojoj suštini poziv svakom čovjeku da razmišlja i da osjeća.”
Pjesnici i umjetnici su neprijatelji svake vlasti
Da li je budućnost savremenog svijeta zaista pesimistima kao što nam se često (ini, mogu li duhovnost, umjetnost, literatura, da dobiju tu bitku protiv globalne “hipnoze" kojom se građani masovno zaglupljuju?
“U današnje vrijeme potreban je napor da bi se čitala poezija, odnosno, da bi se uopšte nešto ozbiljnije čitalo, i činjenica je da opada broj čitalaca knjiga i poezije.
Gledano iz perspektive (ne)čitanja, Evropa i Japan su isti: Japan ima jako veliku tradiciju u poeziji, ali kapitalistički sistemi od svih ljudi prave jurišnike na novac, pri čemu u tom jurišu ljudi zaborave zašto žive. Tako zatičemo sebe kako svakodnevno sve više 'praznimo' svoje glave. 'Hleba i igara', reklo bi se u starom Rimu, i takva situacija vlada u čitavom svijetu.
Kapitalizam postaje sve suroviji i sve se više širi, a ljudi postaju samo konzumenti, po trošači.
Da bi se podsjetili pravih životnih vrijednosti trebalo bi da čitaju poeziju.
Čitanje znači da su i dalje slobodna ljudska bića, koja slobodno misle, Zato su pjesnici i umjetnici neprijatelji svake vlasti, jer tjeraju ljude da misle i osjećaju, što je veoma subver zivno.”
Riječi su kao tačkice u kosmosu
Na festivalu Grad teatar predstavili ste se ovog ljeta i izložbom umjetničkih fotografija, koju ste nazvali “Vidljivo i nevidljivo”. Šta je fotografija za Vas?
“One su nastajale na mojim putovanjima, od Rodosa do Estonije, od Kine do Nikaragve, od Makedonije do Francuske, od Kipra do Beograda..., i one su, takođe, moj način izražavanja.
Riječi su kao tačkice u kosmosu koje hvatate i dajete im značenje, a u fotografiji sam više kao lovac.
Značenja su data, samo ih treba uloviti.”
( Vuk Lajović )