Narodni autoput

Osnovno pitanje koje se nameće je: da li uopšte trošiti riječi oko teme autoputa? Najinteresantnije u svemu je, bar meni, da se prvo donijela odluka o gradnji i potpisao sporazum, pa se tek onda raspravlja o tome u parlamentu i usvaja zakon. Drugo interesantno zapažanje, koje se nameće, jeste da neki istaknuti intelektualci, ekonomisti itd, a koji su kompetentni da iznesu svoje mišljenje, ćute.

Stiče se utisak kao da ne žive u Crnoj Gori, pa ne osjećaju ni potrebu da komentarišu aktuelne teme koje se tiču i njih samih. I tako neposredno učestvuju u stvaranju ambijenta gdje ''avetinje'' pričaju i komentarišu, a mudri ćute. Treće zapažanje je sa kolikim entuzijazmom i strašću Vladini činovnici, uključeni u projekat autoputa, bilo direktno ili posredno, brane početak gradnje autoputa. Ta glasnost ne bi bila tolika ako bi snosili odgovornost za javno izrečene stavove, ako bi se za neku godinu pokazalo da nisu bili u pravu (kao i mnogo puta ranije, na razne teme). Naprotiv, čak i da ne budu u pravu, napredovaće u karijeri jer su kad je trebalo dali podršku nečemu što je Vlada proglasila nacionalnim interesom i prioritetom, iako to nije.

Glas razuma, stručnosti, glas za istinske državne interese će se po ko zna koji put proglasiti za neprijateljski stav i atak na Vladu.

A glas razuma je i to da bi gotovo milijardu eura, umjesto u autoput, bilo daleko pametnije i svrsishodnije uložiti u energetske izvore, hidroelektrane prije svega, i mini elektrane uz korišćenje energije vjetra i sunca. Poznati po praznoj priči, ali ne i po djelima, više od dvadeset godina mi samo pričamo o tome - treba, hoćemo, ali još bez rezultata. Dalje, u zaobilaznice oko glavnih turističkih centara, Budve i Kotora, i unaprijeđenje ostale putne infrastrukture između i u glavnim turističkim mjestima. Zatim u izgradnju kolektora za prečišćavanja otpadnih voda za primorje i saniranje ekoloških crnih tačaka. Napokon izgradnja pristojnih i jeftinih hotela sa 3 i 4 zvjezdice, što bi zaokružilo turističku ponudu i privuklo daleko više turistai ne samo tokom glavne sezone.

To bi bila jedna održiva strategija razvoja energetike i turizma, za razliku od sadašnjeg stanja: bez strategije, bez plana, vizije, a sve prepušteno stihiji i slučaju - ako kojim slučajem zaluta ili ''padne s neba'' koji strani strateški investitor. Tako bi se od izvoza viška električne energije i povećanih (moguće i duplo većih) prihoda od turizma, punila državna kasa i mogao bi se graditi i autoput. Ovako, u ovim okolnostima, autoput je veliki luksuz. To ne znači da nam on ne treba i da se neće kad-tad isplatiti i koristiti, već da nije prioritet i da smo imali daleko važnije i korisnije projekte za investiranje.

Ovih dana slušamo vijesti kako nema dovoljno lijekova u tzv. državnim apotekama, kako su lijekovi skuplji u Crnoj Gori nego u Srbiji i regionu po nekoliko puta, kako nema dovoljno lož ulja i mazuta za grijanje bolnica, jer nisu na vrijeme obezbijeđena sredstva za nabavku... To je rezultat totalne neodgovrnosti i javašluka, a što je najgore - nije prvi put da se dešava i ponavlja se iz godine u godinu, bar u jednom segmentu sistema koji očito ne funkcioniše kako treba. Nedavni slučaj smrti bebe usljed infekcije?! Samo se nadovezuje i ide u prilog ovom zaključku. Ako se tome doda nezadovoljstvo prosvjetnih i zdravstvenih radnika, uz neodlučne i bojažljive zahtjeve za makar simbolično povećanje plata, dobija se slika društva koje kreće u gradnju autoputa. I šalje se jasna poruka: ma sve to nije bitno, nema novca za povećanje plata ili povećanje budžeta za lijekove, ali će se naći koliko bude trebalo za autoput.ž

Nije logično, mora se priznati, ako se uzme u obzir sve gore navedeno, insistirati na autoputu - sada. Izuzev, ako nema (tj. ima) skrivenih interesa i koristi, koji nisu poznati javnosti. Ali onda se postavlja pitanje: zašto bi se nešto što je u interesu naroda skrivalo od naroda, ako ga uopšte ima? A ako ga nema, može li se proglasiti da ga ima, a narod to prihvati, nije bitno što ga uistinu nema? Važno je, biće, vjerovati da ga ima. I biti optimista. Na kraju, naći će se bar neko ko će imati koristi, pa kao i mnogo puta ranije: interesi pojedinaca proglasiće se interesom naroda. A narod će to nagraditi podrškom na naredinim izborima. I svi srećni. Računam da je to odgovor i krajnji cilj.

Nedavno je objavljena informacija da će Vlada u prijedlogu budžeta za narednu godinu smanjiti izdvajanja za službena putovanja na 4 miliona eura, sa 5,5 miliona eura u ovoj, a kao primjer racionalizacije i štednje u susret izdvajanjima za izgradnju autoputa. Od tog novca Vlada se nije sjetila da odvoji desetak hiljada eura kako bi par ljudi iz Crne Gore ispratilo par dešavanja u aluminijumskoj industriji, bar jedan sajam i konferenciju. Ili makar sa par hiljada eura da podrži mene, koji već imam pristup tim konferencijama i sajmovima, i volio to neko ili ne, i dalje jedini predstavljam Crnu Goru na tim događanjima.

Navodno, to ovoj državi ne treba. E zato što joj ne treba, i što joj nije trebalo tokom svih proteklih godina, nastavlja se tumaranje u mraku, u potpunoj neizvjesnosti i pritajenom strahu šta donosi sjutra: od izgradnje autoputa, do iščekivanja odluka o KAP-u pred arbitražnim sudovima. Rastjerivanje tog mraka, odnosno osvjetljavanje stvarnosti i realnosti informacijama i činjenicama i za autoput i za KAP, više nije stvar potrebe, dobre volje pojedinaca, obaveze pred međunarodnom zajednicom i EU pridruživanja.

To je prije svega stvar osjećaja za ličnim dostojanstvom, onih koji donose odluke.

( Goran Đukanović )