Nije svaka čast

Svakog mjeseca kad pođemo da pokupimo prosječnih 480 eura iz banke, treba da se sjetimo da preko 80 eura dajemo za ono što oni posle nazivaju “besplatne usluge crnogorskog zdravstva”. Već ste platili, pa zato ne plaćate da biste isplazili jezik i kazali “aaaa” kod izabranog ljekara, ne košta vas da izvadite krv ili da uradite operaciju slijepog crijeva. Ali, treba se sjetiti tog novca kad kažu da nema rastvora, ili kad morate da kupite CD da biste odradili snimanje, ili kad od šest stavki sa uputa možete da uradite samo dvije. Pa zar ne dajemo novac da bi radio aparat za skener, a da ne bismo morali da idemo u privatnu ustanovu i damo još para?

Možda treba da se snađemo, kao što nam poručuju iz vrha vlasti? Ali, pametnije je da se sjetimo, da se sjetimo koliko smo novca dali, ne ljekarima i osoblju, nego ministru i Vladi. Oni odlučuju gdje će NAŠ novac da ide. Od njihove mudrosti zavisi da li će stotine miliona otići zbog garancija, ili će nehotice napraviti novu bolnicu. Od njihove liste prioriteta zavisi je li direktor zabavljen brojem glasova, ili diže buku zato što mu osoblje nema gdje oprati ruke!

I eto, podnio je Bobo Radunović ostavku. Svaka čast ministru? Svaka čast na tome što je bio ovakav ministar svih ovih godina, a na kraju otišao, kako sam kaže, zbog „objektivne odgovornosti?“ I to onda kada je ostavka prihvaćena, da bi šef politički profitirao. Svaka čast na tome što je bio na čelu ovakvog sistema zdravstvene zaštite? Sistem zdravstvene zaštite u Crnoj Gori niti je zdrav, niti štiti ikoga, niti je uopšte sistem.

Radunović je pokazao prvo da je veliki čovjek, pa onda ministar? Super, niko ne traži ostavku ljudine Radunovića i radujemo se nastavku njegovog uberhumanističkog djelovanja u našem biosistemu, ali gospodin Radunović (tajm-aut, ministar, dakle gospodin ministar) je taj koji je kriv što nije radio svoj posao i kriv je šef ministra Radunovića što ga je pustio da ne radi svoj posao. Ili, ako ministar Radunović nije imao uslove da radi svoj posao, kriv je što je ćutao o tome. Ali, mi smo u toliko dubokoj rupi da se oduševljavamo običnim stvarima. Oduševljavamo se njegovom ostavkom, potpuno normalnim postupkom, koji da se razumijemo, nije za pokudu, ali za poštovanje...

Jer nije kriv ni ljekar, ni medicinska sestra, niti naučnik koji se bavi medicinskim istraživanjama. Mogu naši ljekari biti najstručniji, sestre najbrižnije, a naučnici najinovativniji, a da sistem bude katastrofalan. Prvo zbog kadrovske politike, jer čelnici su oni kojima bolje ide politička matematika, a ne oni koji su stručni, a drugo zbog finansiranja zdravstva. Neoliberalna politika naše Vlade konstantno upravo udara na zdravstvo i obrazovanje kako bi stimulisala poslodavce i uklonila „biznis barijere“. Samo ih je ekonomska kriza spriječila da u 2010. dajemo 9% od plate, umjesto 13% koliko smo, recimo, davali 2007. A danas dajemo manje nego prije sedam godina.

Što je rezultat? Neuslovne bolnice koje su čiste i uredne kao da se u njima odvijaju muzički festivali, preumorne sestre i doktori (zbog manjka radnika) koji moraju da donose odgovorne odluke i onda kad im je koncentracija stabilna kao krvna slika nakon hemoterapije. Kukavci koji ne znaju gdje udaraju postaju nemarni, bolnice postaju fabrike za proizvodnju grešaka, osim što manje brinu, i manje znaju jer se štedi na obrazovanju...

Onda to utiče na one koji su se odrekli puno toga da bi naučili i radili profesionalno, i na kraju ispali krivi jer neko nije oprao ruke prije ulaska salu. Na kraju će jedina motivacija ljekara da radi biti da sačuva glavu na ramenima, jer zbog nemara drugih on nema sterilne makaze, a unesrećeni sigurno neće pitati doktora je li slao dopis ministru da se to riješi. Nemamo mi sistem zdravstvene zaštite i brige, mi imamo sistem upravljanja bolestima, mi ništa ne sprečavamo, mi reagujemo kada se desi, hvalimo se kad riješimo problem i ne radimo ništa da bismo spriječili da se desi opet.

Zato je sistem abolirao one koji su doprinijeli nečijoj nesreći i kompenzovao nedostatak uslova za rada stvaranjem instituta konstantne neodgovornosti. „Možda su vam operacione sale kao iz tajlandskog bordela, oprema kao iz vajmarske Njemačke, ali ćutimo... Ćutimo i primamo platu. Nemojte se žaliti na sistem i nećete ići u zatvor. Nećete odgovarati vi, neću odgovarati ni ja, osim ako neko žestoko ne zajebemo. A žestoko smo zajebali? Džaba nam sad floskule o tome da budemo ujedinjeni u tragediji koja nas je zadesila. E sad mora malo cimanja da bude, podnijećemo par ostavki, smijenićemo nekoliko ljudi...

I sistem će ostati potpuno isti, jer će samo doći do rokade kadrova. Neki drugi Bobo će doći na to mjesto, ćutaće i nadati da će se što manje čuti o problemima, ako to bude onaj što je prošao specijalizaciju za gradonačelnika, onda ćemo imati i jednog uvježbanog. Onaj iznad će likovati i hvaliti se kako je presjekao, mi ćemo mahati ručicama srećno, ulovili smo još jednog...

Opet će pasti Tomo, a ne Mugi, jer samopravednici i moralisti nisu smjeli da udare na veće krivce i da preispitaju sam sistem. Novi direktori će opet brojati glasove, ljekari će se moliti na svim jezicima i u svim oblicima da oni ne budu sljedeći na tapetu...

U međuvremenu će se zaboraviti da u budžetu nema novca za opremu za reanimaciju beba, već KC mora da se prijavljuje za projekat (koji je odličan) koji ne može da garantuje određenu sumu, pa koliko skupimo skupili smo...

A znate ono kad vidimo da djeca u Africi umiru zato što sanjaju litar vode, a mi ovamo u našoj kaplji pustimo dobro da oteče prije nego što zalijemo grkljane, pa nam bude žao kad se toga sjetimo... Žao nam je što je djetetu mjesto rođenja odredilo pravo na život, zar ne? A zaboravismo i da u Crnoj Gori mjesto rođenja određuje šanse za kvalitetan život i odrastanje. Ili mislite da se ovo slučajno desilo u Bijelom Polju?

( Srdan Kosović )