Uspio da spoji starke i opanke

Trubač Dejan Petrović jedan je od rijetkih koji je uspio da pomjeri granice i postavi nove standarde kada je riječ o njegovom instrumentu. Često i sam kaže kako je “uspio da poveže opanke i starke”.

Dejan je počeo da svira trubu sa šest godina, a umjesto da se igra sa vršnjacima, vrijeme je provodio sa ocem i njegovim orkestrom vježbajući. Potiče iz muzičke porodice u kojoj je truba bila veoma popularna i pripada četvrtoj generaciji koja svira ovaj instrument. Od pradjeda Tanasija, ova vještina se prenosila sa koljena na koljeno, a Dejan je zahvaljujući ocu Mići, koji je prvi svijetom pronio slavu trube, imao prvi bend još sa 12 godina. Nakon Mićine prerane smrti još kao tinejdžer je počeo da zarađuje svirajući.

Posljednjih 15 godina na svakom takmičenju trubačkih orkestara u Srbiji i inostranstvu osvajao je nagrade, nekoliko puta je dobio Zlatnu trubu u Guči, a najmlađi je dobitnik priznanja “Majstorsko pismo” na ovom takmičenju. Prvi album "Udahni duboko" objavio je 2011, od skoro promoviše i kompozicije sa novog projekta.

Nedavno ste objavili novi studijski album "Truba libre". Kakve su prve reakcije?

Prve reakcije su više nego dobre. Svakodnevno mi stižu poruke od slušalaca koji su oduševljeni. Mada smo, na nastupima, tokom ljeta, malo “opipali puls” publike sa pjesmama “Vrteška” i “Hajde hej”, već tada sam znao da će reakcije biti dobre.

Da li bolje prolazi autorska muzika ili publiku najprije dignete na noge kad svirate obrade?

Najbolje je kada iskombinujemo to dvoje. Čini mi se da podjednako dobro reaguju i na našu autorsku muziku i na strane obrade.

S obzirom na to da ste za sve ove godine uspjeli da spojite nespojivo, pa sad vašu muziku slušaju i ljubitelji narodne muzike, ali i poštovaoci džeza koliko je bilo teško u početku dokazati ljudima da je to moguće?

Teško je bilo naravno. Čak mislim da još ima tih predrasuda, ali tu smo da dokažemo da je moguće. Na svu sreću u tim trenucima imao sam podršku. Najviše su vjerovali ljudi koji su meni najbliži, što je ujedno i najvažnije, a to su bend i moja porodica.

Od 2006, kada ste započeli karijeru svirali ste na najznačajnijim domaćim, evropskim i svjetskim događajima. Imala je priliku da vas čuje publika u Londonu, Torontu, Moskvi, Atini, Milanu, Cirihu i drugim svjetskim gradovima. Koliko oni razumiju muziku sa Balkana?

Razumiju, i te kako. Ljudi širom svijeta mnogo vole balkansku muziku i ovaj naš melos. To im je nekako neobično, strano i veoma zanimljivo. Pri tom, temperamentno je i tjera ih da igraju, a to svi vole.

Potičete iz muzičke porodice i četvrta ste generacija trubača, da li je u tom slučaju bila i veća odgovornost baviti se muzikom?

Naravno da jeste. Dosta ljudi me i danas upoređuje sa ocem, ali ja nikad nisam razmišljao na taj način. Moj otac Mića je bio i ostao veliko ime u trubačkoj muzici, a ja sam se trudio da radim to na svoj način, ali tako da bi on mogao biti ponosan na mene.

Jeste li zadovoljni prostorom koji imate u medijima. Publiku ste definitivno osvojili, šta je sa muzičkim urednicima?

Ne volim da sam mnogo u medijima. Kada imam nešto da kažem, objavim ili najavim tada me ima, a ostalo vrijeme više volim da posvetim muzici. Tako da mogu reći da sam zadovoljan tim prostorom. Bitno je da pjesme žive, svako od naših slušalaca je svojevrsni muzički urednik. Vjerujem da u Srbiji nema osobe koja na svom veselju nije pustila “Vrtlog”, niti svadbe koja u posljednje četiri godine počne i završi se, a da se bar jednom ne odsvira ta numera.

Svjetsku slavu stekli ste kombinovanjem raznih muzičkih žanrova sa trubom. Postoji li neki muzički žanr koji se ne uklapa dobro sa vašim instrumentom?

Mislim da ne postoji. Nema razloga da kombinacija nekog žanra i trube ne ispadne dobro. Truba je instrument kao svaki drugi, svugdje se može uklopiti, samo je stvar ukusa šta ćete izabrati, šta se kome sviđa i gdje ima više smisla.

Kako publika u svijetu reaguje kada čuje hitove Deep Purplea, Roling Stonesa, Stinga u vašem izvođenju?

Odlično. Sve te pjesme su veliki hitovi, svima dobro poznati i ljudi ih vole. A, u našem izvođenju kao da dobiju drugu dimenziju i još više energije, valjda zbog prirode samih instrumenata.

Kako kolege, čije pjesme obrađujete gledaju na vaše verzije njihovih numera?

Sve što smo do sada radili bilo je na obostrano zadovoljstvo. Đule iz Van Gogha je otpjevao pjesmu “Kolo” na našem prethodnom albumu “Udahni duboko”, a koju je on prethodno snimio i to je stvarno učinio sa velikim zadovoljstvom.

Da li vas zovu da svirate na svadbama?

Pa, da, to je kod nas uobičajeno i ljudi uvijek zovu za razna veselja, pa između ostalog i svadbe.

Može li se za trubu reći da je muški instrument?

Ne bih pravio takvu podjelu, ali je činjenica da više muškaraca svira trubu. Možda se i to uskoro promijeni, ko zna…

Jeste li razmišljali da svoje znanje i iskustvo podijelite u vidu rada sa mlađim populacijama (časovi, seminari, kursevi)?

Naravno da jesam, ali je teško sve uskladiti i postići. Nisam imao nikad veće grupe, ali je bilo pojedinaca kojima sam rado prenosio sve što znam i koje bih uvijek uputio da rade to na pravi način, ako to zaista žele.

Premalo vremena ostaje za porodicu

Dosta radite i putujete. Koliko vam vremena ostaje za porodicu?

Nažalost, zbog brojnih obaveza vrlo malo vremena ostaje mi za njih, ali se trudim da bar to neko vrijeme koje imamo provedemo zajedno i to na najbolji mogući način.

Koliko je vaša kćerka Jovana zainteresovana za muziku?

Kao i svakom djetetu, sve to joj je vrlo zanimljivo. Moje probe sa bendom, mnogo instrumenata, sama muzika… Ona se još pronalazi, ali je činjenica da ima talenta, pa ostaje na njoj da izabere. Ako odluči da se bavi muzikom, sigurno ću joj biti najveća podrška.

( Marija Vasić )