Aneks 113

Koja vajda? Sigurno se pitate. Sve će ionako propasti. Andromeda ima da navali na Mlječni put - i gotovo. Biće to neka vrsta kosmičke 1918. godine, četiri milijarde ljeta kasnije. Sve što vidimo na nebu dok slavimo vječnu Crnu Goru, sve će nestati, vjerovatno u nekoj lančanoj reakciji nakon kolizije. Ili možda neće. Znate šta je glavni zajeb? Mi to nećemo dočekati jer će prije toga Sunce da poludi od hidrogena, podrigne kao Migo Stijepović i sprži nas! Eto vam istina o vječnoj Crnoj Gori iz himne.

Zahvaljujući brojnom timu savjetnika, Krivokapić je među prvima naslutio katastrofu, ali nije mogao da preduzme ništa povodom toga što ga je bacilo u žestoku depresiju, čak bismo rekli da je postao neka vrsta manijaka. Vedrog jutra, 21. maja 2071. godine, napustio je politiku, još jednom se zahvalio Islandu na priznanju države, i zamonašio se u larvi manastira CPC Novi Ostrog kod Kolašina. Sudnji dan bio mu je neprestano u mislima. Molio je svetog Ivana Crnojevića da spasi Crnu Goru, ali vjeru je polako gubio.

Kao monah pokazao je revnost, čitao je Boecija i budiste, no njegov um nagrizala je slutnja kraja, ledila mu žile, pa je siromah kredom crtao obeliske Pavla Pejovića u polutami kelije, mapirao vojnu prošlost domovine kako ne bi potpuno izgubio razum i postao Srbin.

Pritisak je bio prevelik i Krivokapić je odlučio da se zamrzne. Izložen je u Biljardi i biće odmrznut onog dana kad otadžbini bude najviše potreban, što je pro forme obećano na njegovom svečanom ispraćaju. Zatražio je da ga zalede sa desnicom na srcu, u vodi četiri crnogorske rijeke - Tare, Morače, Zete i Bojane, te da mu ispod plombe na umnjaku ubace zipovani mikročip sa kompletnim dvotomnim djelom Novaka Adžića Sudbine crnogorskih patriota 1919-1941.

Svake godine kvadar leda sa Krivokapićem u nacionalnoj odori ceremonijalno se nosi u Oslo na dodjelu Nobelove nagrade za mir, dok na Cetinju privlači rijeku hadžija i otvara novu magistralu vjerskog turizma.

Pitate se šta će biti sa Đukanovićem?

Najzad je potpisan 113. Koalicioni aneks. Vlada je opet stabilna. Velika ulaganja Crne Gore u zdravstvo su se isplatila. Milu vrte mladu krv svaka tri dana da bi mogao još dugo dugo da vodi. Crnogorska medicina je toliko napredna da u 109. godini Đukanović izgleda kao junoša. Čak se dalje podmlađuje velikom brzinom i kreće prema obličju djeteta. Bendžamin Baton evropske politike, tako ga stranci zovu. Uperen je u budućnost kad će poput Kjubrikove bebe zaploviti beskrajem crnogorskog neba, odan svojoj planeti, ali prije svega rodnoj grudi - nasmijan iza cucle i konačno sretan.

To je dakle sudbina i posljednja želja velikog suverena čija kapsula spremna čeka na Orlovom kršu! Dok bude plovio nebom, sa krova kosmosa vidjeće svjetla Njujorka, Kineski zid i dionicu auto-puta do Mateševa. Uspio sam, pomisliće bejbi Milo i pustiti jedno govance da pluta otvorenim svemirom kao poruka drugim civilizacijama, ukoliko ih ima.

Pođimo tragom tog Milovog počasnog plotuna i zagledajmo se u duboki svemir. Svud je crno da crnje ne može biti. Odnos materije i praznine prije Milovog skromnog doprinosa u cijelom kosmosu bio je jedan naprema zilion. E pa, Milo je ugradio svoj bod u prilog materiji i očekuje se da to neka lepršava kometa pokupi i pronese kroz udaljene galaksije. To znači da kad Crna Gora nestane, što bi trebalo da se dogodi za nekoliko milijardi godina, Milovo djelo i dalje jaše brzinom komete koja iznosi 150 kilometara u sekundi i pronosi slavu Crne Gore rutom udaljenih svjetova u kojima će poslužiti kao organska klica. Istina je neobična - naš Milo od Rastoka, mačak titogradski koji je izrastao u otmenog državnika, negdje daleko u kosmosu i futuru znači život, novi život. Ono što je važnije, taj novi život imaće na sebi žig crnogorskog genoma i okrenuće strijelu evolucije ka nadrasi budućih dvometrica. Biće to možda najljepši primjerci života u cijelom kosmosu.

Bah! Daleka je to budućnost. Mnoga pitanja su otvorena. Kakvo će biti ustrojstvo na planeti na koju se stušti kometa sa Milovom organskom depešom, ne možemo znati. Ali neke pretpostavke se usuđujemo da iznesemo već sada, blagodareći istraživanjima dr Sanje Vlahović sabranim u radu Determinants and Indicators of Destinations.

Vlahović, naime, prilično hrabro zaključuje da bi evolucija na novoj kosmičkoj adresi trebalo da se odvija brže nego na Zemlji. Zašto? Osnovna teza je da evolucija nije proces u kom se cijeni jednakost, pravičnost i slične murtovine koje je upravo veliki Đukanović odavno prezreo - nekakav jadnik-radnik nema šta da traži u crnogorskom evolutivnom lancu, on otpada kao suva grana - pa je za očekivati zametak takve neoliberalne logike u vladarevom brisu, bez obzira na uslove sredine. Kako god, tamo daleko na planeti X niko neće imati pojma da smo postojali, da smo trpjeli, da su nam branili grupisanje ispred zgrade Vlade, da smo imali neke snove dok smo se zaduživali za svadbe i grobnice - sve će to biti predato mraku nepostojanja, liše malog duguljastog ambasadora dobre volje kojeg će bejbi Milo izmetnuti u naše ime, kao dokaz da smo živjeli i voljeli Crnu Goru više od sebe. I da smo bili narod sazdan od posebnog materijala, koji je iznad svega štovao vječnost.

( Brano Mandić )