Hektor u potrazi za srećom: Sve zamke sreće u nesreći

Ne postoje pitanja na koja je teže odgovoriti od dječijih. „Kako sija Sunce?“ i „Zašto je nebo plavo?“ preznojavaju generacije roditelja koje u nedoumici najčešće odgovaraju sa „zato“. Kako bi ovaj odgovor dijete lakše prihvatilo, obično se isti prati poklanjanjem svetog grala svih roditeljskih blamaža, odnosno čokoladicom (može i igračka). Još teže je kada pitanja iz fizike zamijene ona iz domena davno skrajnute etike i zaboravljene filozofije. „Šta je sreća?“ je zaokupljalo pažnju Lucija Seneke, ali i Albera Kamija. Temu promišlja i pisac Fransoa Lelor u romanu „Hektor u potrazi za srećom“, a za one koje mrzi da čitaju, tu je film Pitera Čelsoma.

Hektor (Sajmon Peg) je psihijatar koji živi sa djevojkom Klarom (Rozamund Pajk). Dok sluša ispovijesti pacijenata, Hektor shvata da se ne razlikuje puno od njih. Iako je zadovoljan svojom vezom, on nije istinski srećan i krišom, u ladici, krije sliku svoje prve ljubavi Agnes (Toni Kolet). Kako bi pomogao sebi, ali i pacijentima, Hektor počinje da obilazi svijet ne bi li saznao tajnu sreće.

Režiser Čelsom, koji je režirao „Hanu Montanu“ prije nego što je počela da se klati na klatnu, piše scenario koji se prije svega oslanja na šarm Sajmona Pega i dubinu Lelorovog romana. Kao i obično kada je Peg u pitanju, šarm je neosporan, ali dubini bi se dalo šta prigovoriti. Tematski, „Hektor“ podsjeća na potragu za sobom kroz koju je prošle godine prošao Volter Miti (Ben Stiler), a koja je, u suštini, kriza srednjih godina praćena kvalitetnom muzikom i kadrovima preuzetim sa Nacionalne geografije.

Za razliku od Mitija koji osmišljava fantastične svjetove ne bi li stvarnost učinio zanimljivijom, Hektor pribjegava naučnom principu, odnosno svoju potragu maskira u istraživanje. Njegov put, odnosno hodočašće, je zabavno i naivno. Već na aerodromu Hektor će sresti bogataša mekog srca zahvaljujući kome će shvatiti moć novca. U avionu za Afriku će upoznati crnkinju koja baš tada čita knjigu o sreći, a svi na koje će naići govore engleski jezik, uključujući i djecu. Kada Hektor počne da u svoj dnevnik zapisuje zaključke, gledaocu postaje jasno da su prikazani susreti samo izgovori kojima je jedini cilj da se ti zaključci naglase. Hektoru se ne dešava apsolutno ništa što nije povezano sa problemom sreće, što je vrlo nesrećno. Zbog toga se može reći da film bukvalno ide od poente do poente, a ne od događaja do događaja.

Vrhunac nastupa na kraju, kada Hektor završi na fakultetu na kome se ispituje radost. Gledaocu je jasno da zaključak mora da sadrži katarzu, ali odnos Hektora i Klare je nedovoljno ubjedljiv kako bi se u nju povjerovalo. Zbog toga Hektor na glavi ima šljem koji analizira njegove moždane talase i, u slučaju da osjeti sreću ili ispunjenost, na ekranu se pojavljuje žuta boja. Tako gledalac shvata da je osjećaj mjerljiv, opipljiv i naučno dokaziv, pri čemu publika više vjeruje da je Hektor srećan zato što gleda monitor sa rezultatima, nego zato što na to ukazuje dotadašnji razvoj događaja.

I pored nabrojanog, film nije bez vrlina. Recimo, u sceni u kojoj ga budistički sveštenici pozivaju kako bi uživao u prizoru šarenih zastavica koje vijore na vjetru, Hektor nije srećan zbog svađe koju je prije toga imao sa djevojkom. Takođe, njegova potraga, koja je potpuno u duhu individualizma, ga vodi ljudima koji su život posvetili tome da pomognu, ali i naude drugima. Režiser Čelsom ne pada u zamku da sve nepoštene i agresivne ljude prikaže kao nesrećne, već iz njihovih riječi saznajemo da je način na koji se ponašaju upravo rezultat toga kako shvataju sreću. Klarin posao se svodi na to da smišlja marketinški prihvatljiva imena za antidepresive i ljekove za erekciju, čime se samo dodatno ističe apsurdnost zamagljivanja suštine.

Lijek za nervnu bolest u bočici je i dalje lijek, bez obzira na natpis na kutiji. Kada Hektor uvidi da je njegov život pretvoren u sličnu laž, shvata da je jedini izlaz ne da mijenja atribut kojim će se bolje opisati, već ono što opisuje. Ako publika poželi da uradi isto, poluprazna čaša će se pretvoriti u polupunu, a nesavršeni „Hektor“ u iskustvo koje lako može da inspiriše.

( Radenko Savić )