Pokraj crne rupe sjedjela sam i plakala: "Interstellar"

U prikazima većine savremenih ostvarenja, riječi „autorski" i „visokobudžetni" se rijetko nađu u istoj rečenici. Režiser Kristofer Nolan filmom "Interstellar" pokazuje da svako pravilo ima izuzetak. Kuper (Metju Mekonahi) je bivši pilot i astronaut. Zemlja, na kojoj živi, je toliko zatrovana da dolazi do pojave neuništivih parazita koji tamane žitarice. Dok glad prijeti svima, Kuper saznaje da postoji plan za nalaženje nove planete u obližnjoj galaksiji na koju će ljudi moći da se presele. Ubrzo odlučuje da ode i iza sebe ostavlja sina Toma (Kejsi Aflek) i kćerku Marfi (Džesika Čestejn). Braća Kristofer i Džonatan Nolan su ovaj film smjestili u svijet u kome su putovanja između galaksija realnost, ali je zato eloksirana bravarija misaona imenica. U istom trenutku dok Kuper zakrivljuje prostor-vrijeme, na zemlji prašina desetkuje stanovništvo koje je nesvjesno čari prozora koji dobro dihtuje. Tako djelo kombinuje osmišljenost sa besmislicama, što će se nastaviti do kraja. Iz dramskog ugla, film ima epizodnu strukturu, odnosno može se podijeliti na četiri cjeline. Prva superiorno opisuje Kuperov odlazak sa Zemlje, druga dolazak na vodenu planetu, treća shvatanje da je HAL 9000 čovjek, a četvrta konačno putovanje. Misija koja čovječanstvo treba da digne iz mrtvih povlači više paralela sa hrišćanstvom, počevši od imena („Lazar"), do činjenice da planeta koje nose potencijalni život ima tačno koliko i apostola, pri čemu ni Juda nije izostavljen. Iz navedenog je jasno da se Nolanu može osporiti mnogo toga, ali ne hrabrost i ambicija. U želji da bude epsko, djelo povlači više paralela sa klasicima naučne fantastike. Pažljiviji gledaoci će lako prepoznati elemente koji su preuzeti iz „Odiseje u svemiru: 2001", „Solarisa" i „Kontakta". Problem je što na kraju „Interstellar" više liči na nabrojane filmove nego na sebe, i što je većina poređenja koja priziva na njegovu štetu. Što se tiče dijaloga, utisak je da su braća Nolan prilikom pisanja „Interstellara" krenuli od zaključka, pa tek naknadno uklopili događaje u poentu. Grabeći ka cilju, odnosno zvijezdama, nisu gledali ni lijevo ni desno, već gledaocu napadno nametnuli optimističan pogled na svijet u kome nas uvijek neko (Betmen, Kuper) iznenada spasi. Ali, umjesto da nas put do tih zvijezda vodi preko što manje trnja, Nolan odlučuje da u grm uleti iz niskog starta. Naši junaci ne razmjenjuju rečenice, već sentence. Sve što se izgovori ima za cilj da ojača poruku, što djeluje neprirodno. Zbog toga je „Interstellar" uvjerljiviji u sceni u kojoj ekipa astronauta prolazi kroz crnu rupu, nego u onoj gdje Kuper ispred kuće pije pivo sa tastom. Uostalom, uprkos oskarovcima u glavnim ulogama, najupečatljiviji lik je duhoviti robot koji istražuje svemir, iako liči na ormar za koga su i stepenice nesavladiva prepreka. Tako ispada da su braća Nolan došla u fazu kada bolje pišu dijaloge za robote, nego za ljude. Srećom, film ima više genijalnih minijatura, kao što su Manov (Met Dejmon) pokušaj ulaska u brod ili Ešerova biblioteka. Sa druge strane, ovo dodatno pokazuje da je Nolan, slično Ridliju Skotu, u stanju da snimi apsolutno sve što zamisli, ali i da je ujedno žrtva mita o sopstvenoj veličini koji mu zamagljuje kritički pogled na elementarne stvari kao što je razvoj likova.

Ako se fokusiramo na poruku, „Interstellar" je djelo koje analizira ljubav iz svih mogućih dimenzija, uključujući i petu. Tretman teme kao rezultat daje neosporno grandiozan film koji se često urušava pod sopstvenom težinom. Za one koji su umorni od Holivuda, „Interstellar" lako može biti otkrovenje, zato što kombinuje sjajne specijalne efekte sa pričom koja zaista nešto poručuje. Za one koji se melodramatične pretencioznosti groze podjednako kao i površnosti, „Interstellar" će biti djelo kojim je Nolan konačno i potpuno potrošio svoj autorski autoritet. U oba slučaja, a i zato što je istina obično negdje između, riječ je o filmu koji ne treba propustiti.

( Radenko Savić )