Glavobolja

Ide jesen, neodlučna, živopisna, vlažna i topla: idealno za glavobolju. Čitajući u novinama komplikovanu storiju o budvanskoj prevari sa zemljom, kreditima i čime sve ne, čovjek se mora zapitati gdje zapravo živi. Ipak najbolji momenat u cijeloj priči je svjedočenje tipa koji je u svemu učestvovao ali, sve ispričane detalje, uključujući svemoguću bankarku, igre lokalnih partijskih funkcionera, Arape koji se čekaju kao Beketov Godo ubjedljivo natkriljuje Sveto Marović i njegova uloga u storiji. I to je literarno najbolji dio priče svjedoka koji pripovijeda cijelu priču. Shvatili smo da ga je, kad god bi ga pozvao Sveto da se nešto dogovore ili da mu štošta od tekućih poslova objasni, zaboljela glava. Kaže da nakon razgovora sa Svetom uglavnom nije znao ni o čemu su pričali. Takav je Sveto, nenadmašan. Nema toga nimulina i aspirina koji može spriječiti glavobolju koju vam on adresira. Ugodno vam pripovijedajući. Šaman iz Krimovice. Dokaz o moći riječi? Samo ne objašnjavaj, da te zamolim. Sada je lakše shvatiti njegove legendarne političke izjave: verbalne egzibicije su njegov način da sakrije istinu. A uvijek tako priča. Crnogorsko sudstvo ima ovakvih jasnih, “spakovanih”, govorljivih slučajeva pred sobom, ali nikada ne dobijemo osude i potpuno razjašnjene stvari. Možda je ključni mehanizam koji dovodi do toga ono što je nedavno demonstrirao jedan vještak na sudu. Unio je, iznenada, “neočekivano”, sumnju u sopstveni nalaz, i time “centrirao” sudiji da oslobodi čovjeka koji je, svakome je jasno, uradio ono zbog čega mu se sudi. Dok god bude takvih “vještaka”, ili svjedoka, poput onoga što je na sudu tvrdio da ne zna kakve je to gluposti pričao ranije, imaćemo ovakvo pravosuđe i ovakvu državu. Imaćemo glavobolju. I induvidualnu i kolektivnu. Sa Svetom ili bez njega. Vještak čiji je posao da prikri je istinu? Zar i to ne zvuči tako crnogorski? Ima tu i jedan problem kojeg, može biti, sam “vještak” nije svjestan. Naime, od sada, pa do kraja svijeta, ovaj vještak je “vještak”. Svakome je jasno što se krije iza njegove vještine. Njegova reputacija “vještaka” postojaće samo dok bude postojao sistem kome trebaju takvi “eksperti”. Sve ostalo biće za stid. Kad sve ovo prođe, kao da vidim, ljudi pokazuju prstom i objašnjavaju jedan drugom ovo ti je onaj što je... I tako dalje. To je suština. To sve njih čeka. I poslije nema glavobolje. “Vještak” mora znati ko mu je kriv. Dok god bude ovakvih i sličnih “vještaka”, “intelektualaca”, “nacionalnih radenika”, dok god takvi budu mogući ovaj (i ovakav) sistem će funkcionisati. A da ova nedjelja dobije i stanovit karnevalski obol potruduio se jedan lik iz nedavne prošlosti. Eto glavobolje za aktuelnu vlast u Srbiji, nekadašnje vojvodine pionire i ostale... Vratio se vojvoda Voja. I uspio je svoj povratak da pretvori u farsičnu egzibiciju. Stvar djeluje humorno, a veliko je pitanje da li je pravedno da čak i ova epizoda iz života jednog od najprirodnijih fašista koje ima Evropa našega vremena (a konkurencija nije naivna) protekne u znaku humomog. Njegova izjava da je “brutalno izbačen iz tamnice”, definitivno je dokaz da čak i fašisti ponekad mogu biti duhoviti. Ova vrsta humora poznata je Pođgoričanima. Naime, stariji će se sjetiti legendarnog gradskog “lažova” koji je tvrdio da je zbog nediscipline izbačen iz svih logora Trećeg Rajha. Vučić (“Želim mu dobro zdravlje”) odigrao je ulogu “dobrog”, nezlobivog sina. Kako je krenulo uželjeće se Rame pri šešelju. Ipak, stanovit resentiman koji je kod mnogih ljudi u Srbiji aktivirao povratak Šešelja ne sluti na dobro. Mnogi su se, očekivano, “primili” na sve to. A sve je samo goli performans. Samo je još jedan dron doletio iznad zemlje Srbije...

( Balša Brković )