Istinoljublje se nikada nije ubrajalo u političke vrline

Djelo Hane Arent je prije svega usmjereno na razumijevanje, a tek potom na saznanje uslova koji određuju političko djelanje i ponašanje. „Ja mogu da živim i da ništa ne uradim. Ne mogu, međutim da živim ukoliko ne pokušam makar da razumem šta se dešava“.

Kroz čitavo djelo Hane Arent, pored istorije političke teorije, provijavaju pečati ličnog iskustva. Rođena je 1906. g. u Hanoveru, u jevrejskoj porodici. Studirala je kod Hajdegera, Huserla i Jaspersa. 1933. godine je pred nacizmom je pobjegla iz Njemačke u Pariz, a poslije je otišla u Sjedinjene Američke Države, gdje je poslije osamnaest godina apartidstva dobila državljanstvo 1951. godine.

H. Arent se posebno bavila totalitarizmom. Lično i političko iskustvo sa tim fenomenom obilježilo je njeno djelo i pogled na svijet.

“...Razumevanje mora biti pratilac borbe protiv totalitarizma ukoliko želimo da ona predstavlja nešto više od borbe za naš sopstveni opstanak. Pošto su se totalitarizmi pojavili u netotalitarnom svetu (nisu pali sa neba nego su iskristalisali neke elemente prisutne u tom svetu), postupak njihovog razumevanja, dakle, jasno, čak možda i suštinski podrazumeva da sami sebe razumemo“.

U knjizi ISTINA I LAŽ U POLITICI objavljeni su dva njena ogleda - Istina i politika i Laganje u politici. Ovi ogledi su pisani kao odgovor na polemične rasprave o njenoj knjizi o Ajhmanu koja je izazvala burne diskusije i na objavljivanje tajnih dokumenata o politici SAD-a prema Vijetnamu. Afera Vikiliks potvrđuje da su prakse velikih sila skoro nepromijenjene, uporno se nastavljaju i veći je problem njihovo otkrivanje njego njihova suština i posljedice koje proizvode. Zato je za H. Arent, podvlači Ivan Vejvoda, važna javnost.

“Slobodna javnost i sloboda štampe su, po njoj, posle zakonodavnog, izvršnog i sudskog, četvrti ključan ogranak vlasti bez kojeg se ne može zamisliti otvorena rasprava niti društvo u kome o sudbini svih građana ne mogu da odlučuju samo oni sa vrha vlasti“.

H. Arent napominje da se nikad nije posumnjalo da su istina i politika u prilično lošim međusobnim odnosima, a istinoljublje se nikada nije ubrajalo u političke vrline. Možda je u prirodi političke sfere da bude na ratnoj nozi sa istinom u svim njenim oblicima, a time i da je povjerenje u činjeničku istinu antipolitičko stanovište. Postavlja pitanje: “Da li je prava suština istine u njenoj nemoći, a prava suština moći u podmuklosti?“

Priča o sukobu politike i istine stara je i zamršena kroz cijelu istoriju. Oni koji su govorili istinu bili su svjesni rizika koji preuzimaju na sebe tim činom. Bili su izloženi podsmijehu sve do trenutka dolaženja u sukob sa “tokom svijeta“, ali onaj ko je govorio istinu i prisilio svoje građane da ga uzmu ozbiljno dovodio je u opasnost svoj život. Sjetimo se Sokrata. Za Platona je to bila razlika između opštenja u formi dijaloga, koji je odgovarajući govor za istinu, i u formi retorike ili monologa kojim demagozi pridobijaju gomilu. Sile koje sprečavaju čovjeka da saopšti svoje misli, po Kantu, lišavaju ga u isto vrijeme i slobode da uopšte misli.

Istina je tiranska, ona je izvan sporazumijevanja, spora, nezavisna od mnjenja ili saglasnosti. Zbog toga je tirani i mrze, jer opravdano strahuju od konkurencije prinudne sile, u ovom slučaju istine, koju ne mogu da monopolišu.

Opravdanu podozrivost će izazvati svaka politička ličnost koja govori istinu, nalazeći podudarnost između nje i interesa, međutim, lažovu nije potrebno prilagođavanje da bi se pojavio na političkoj sceni, jer je on uvijek u njenom središtu.

„On je po prirodi glumac; on govori ono što nije tako... on koristi našu misterioznu sposobnost koja nam omogućava da kažemo „Sunce sija“ kada kiša lije kao iz kabla... naša sposobnost da lažemo - ali ne nužno i naša sposobnost da kažemo istinu - pripada onom malom broju očigledno dokazivih činjenica koje potvrđuju ljudsku slobodu“. To je ona sloboda koju laž zloupotrebljava i kvari.

Mora se voditi računa i o prirodi laži. Ona se razumu često čini mnogo očevidnijom i privlačnijom nego istina i stvarnost. Lažljivac je u prednosti jer unaprijed zna što publika želi i očekuje da čuje. Te želje i očekivanja uključuje u svoj govor bez obzira na stvarnost što rezultira prividom vjerodostojnosti i izvjesnosti, jer stvarnost može često biti nepredvidljiva. Lažov je čini potpuno izvjesnom dok se krećemo u njegovom sistemu. Istina je iskakanje iz sistema i ponekad rušenje sistema laži.

Istina ipak ima šansi, naročito tamo gdje se zajednica upustila u organizovano i bezgranično laganje. U takvoj situaciji istinoljublje, može da postane politički činilac prvog reda. “Tamo gde svako laže o svemu što je značajno, onaj ko kazuje istinu počinje da dela, bilo da je svestan ili nije; tako se i on upliće u političku delatnost, jer u slučaju da preživi, što nije sigurno, on započinje promenu sveta.“

Hana Arent je pisala o Lesingu: „Lesing se nije u svetu kakav je tada postajao osećao kao u svojoj kući a verovatno to nije ni želeo, a ipak mu je na svoj način uvek ostajao privržen“. To bi moglo važiti i za nju.

( Ranko Vuković )