Lekcija za naivne

Povodom teksta “Postoji li 'moj' ili 'tvoj' zločin?”, autora prof. dr Šerba Rastodera, Vijesti, 5. 11. 2014.

Ne postoji zločin koji vrijedi prećutati, niti zločinac kojeg vrijedi amnestirati“, poručuje prof. dr Šerbo Rastoder. Ta izjava je, uistinu, opominjujuća i humanistička poruka svima. Ali...

Dobro je što se istoričar Rastoder, napokon, „dohvatio“ teme pokolja u Velici i Gornjoj Ržanici, iz jula 1944, mada se ne možemo oteti utisku da je to trebalo da uradi mnogo prije. No, bolje ikad nego nikad. Jer, zločin u Velici punih sedam decenija čeka nauku i naučnike. Čudili smo se godinama Rastoderovom ćutanju jer je, kako reče, istraživao zločine po Crnoj Gori. Mora da je za taj zločin, koji je najveći od svih u Crnoj Gori, znao i prije 2006, ali ga je prećutao u Istorijskom leksikonu Crne Gore, koji je te godine objavljen i koga je uredio zajedno sa dr Živkom M. Andrijaševićem.

Profesorovoj teorijskoj analizi fenomena zločina i zločinaca nema se, naravno, šta posebno prigovoriti.

Međutim, konkretizovanjem priče na pokolj u Velici i Gornjoj Ržanici, kao da se vratio svojoj postavci sa početka teksta u kojoj pita: „Da li je priča o zlu u suštini propaganda zla ili navikavanje na zlo? “

Šta je time htio da poruči, nije nam jasno. Ili jeste. Možda da taj stravični zločin i dalje treba skrivati da ne bi istina o njemu zvučala kao propaganda. Ovo baš i nije teza dostojna profesorskog autoriteta.

Logično je da današnji Veličani i Gornjoržaničani, kao potomci poklanih i popaljenih prate svaku priču i svako slovo koje se napiše o tom zločinu. Jer, za profesora Rastodera je to 350-500 pobijenih, „neboračkog“ stanovništva... A, za nas su to djeca, žene i starci odnosno nikada upoznata braća i sestre, roditelji, tetke, stričevi, babe i đedovi... Svaki se od nas, Veličana, pita: koliko bi kuća napravilo stotinu poklanih i popaljenih veličkih djevojčica i dječaka, koliko bi djece rodili da su imali priliku, koliko bi fakultetskih diploma zaradili... ? „Sad bi bili očevi, sad ih više nema„ zavapio je davno pjesnik Izet Sarajlić. A, bilo je više od stotinu djece koju su zločinci za samo dva sata krvavog pira poklali i bacili u vatru tog 28. jula 1944! Ukupno - skoro trećina stanovništva Velike!

Sama brojka od 350-500, kojom barata Rastoder, trebalo bi da mu, kao naučniku, bude dovoljan dokaz da zločin nikada nije istražen. Iako i danas ima živih svjedoka. Studioznijim popisivanjem, koje je, napokon, u toku i koje organizuju sami Veličani, već se zna da broj žrtava premašuje 600.

Profesorova „elaboracija“ o učešću okupatorskih (njemačkih, albanskih i bugarskih) jedinica u zločinu kao da ima za cilj da relativizuje mnoga svjedočenja preživjelih i neka (nažalost, rijetka) poslijeratna suđenja iz kojih se jasno vidi ko su bili zločinci. Profesor, sve spomenu osim vulnetara i balista. Zar ne zna da su i oni bili tamo i da su bili glavni egzekutori?!

Zašto Rastoder nije posegnuo ni jednom za dokazima i dokumentima koji su mu bili na dohvat ruke? Šta je sa svjedočenjima preživjelih koji su nedvosmisleno potvrdili da su prepoznali ubice? Naravno, one iz komšiluka, a ne iz Njemačke ili Bugarske.

I još nešto. Profesor Rastoder kaže da je zločin u Velici jedan od brojnih zločina učinjenih tokom II svjetskog rata. Nije ni tu ništa sporno. Ali, zločin nad Veličanima je monstruoznošću nadmašio sve ostale. Ilustracije radi ili za Šerbovo obavještenje, čak devetoro nerođene djece je kamama izvađeno iz majčinskih utroba! Da je to pričano javno, da se o tome učilo u školama - stasavale bi generacije koje bi osudile i prezrele tu destruktivnu stranu ljudske prirode, kako reče profesor. Pa, makar i da su im i najrođeniji to zlo činili.

O komšijama, koje profesor uzgred spominje, nećemo ništa. O tome su dovoljno rekli preživjeli svjedoci, to potvrđuju i priznanja rijetkih kojima je suđeno. Njemaca i Bugara u tim svjedočenjima nema. Želimo da ovaj dopis bude prilog „visokonaučnoj“ analizi o zlu i zločincima prof. dr Šerba Rastodera. Jer, nas naše nevine žrtve i ljudski i emocionalno obavezuju da ih se sjećamo i da ne damo da se gura po strani ili izvrće istina o njihovom stradanju.

Pozdravljamo profesorovu poruku da „svaki human čovjek mora odbiti bilo kakvu vrstu srodstva sa zločincem i zločinom“. Mnogi to treba da urade. To je lični dug, pročišćenje i dug prema civilizaciji. Evo, profesor Rastoder odužuje taj dug. I on zna zbog čega. Očekujemo da, autoritetom zrelog, dobro obaviještenog čovjeka i naučnika napokon kaže: „Da, pokolj u Velici je jedan od najvećih zločina u II svjetskom ratu, imajući u vidu monstruoznost, broj poklanih i ubijenih u odnosu na broj stanovnika, kao i vrijeme za koji je učinjen. To su, pored ostalih, učinili i moji sunarodnici (moguće i saplemenici) i ja se Veličanima i građanima Crne Gore zbog toga izvinjavam“.

Tek bi tada Šerbova priča o zločinu u Velici imala nekog smisla. Jer, Velika i Piva su crnogorski Aušvic, Dahau, Mathauzen, Jasenovac, Šumarice...

Radilo se o špekulacijama ili ne, da je „zločin u Velici učinjen iz razloga osvete zbog događaja 1912.“ Rastoder sigurno dobro zna da je prema istorijskim podacima, Velika, osim 1944. do temelja spaljena, stanovništvo ubijano i zarobljavano još i 1748, 1800, 1825, 1835, 1844, 1859, 1866, 1912, 1915, 1941, 1943. Zar je to selo sa nepunih 300 domova toliko moćno i opasno kroz istoriju bilo da zasluži tolike „osvete“? Pogledajte te istorijske izvore, i, uzgred, pronađite makar jedan slučaj da su Veličani ikada takvo ili slično zlo napravili komšijama ili bilo kome drugom.

Da iskreno želi ono o čemu govori u tekstu, bilo je prilike da se Šerbo, u svom narodu cijenjeni profesor, pojavi jednog 28. jula, zajedno sa drugim prvacima svoga naroda, da donese cvijet i pokloni se nevinim veličkim žrtvama.

Gospodine profesore,

Zašto sipate so na otvorene rane? Taman smo pomislili da se kod naših komšija budi neka iskra odgovornosti, saosjećanja i pokajanja. Ohrabrilo nas je i puno nam znači prisustvo čelnika plavske i gusinjske opštine pomenu veličkim žrtvama, kojima su se poklonili 28. jula 2014. Hvala im i pozdravljamo ih. To nas, naravno, obavezuje da iskreno njegujemo dobre komšijske odnose jer je to, za razliku od skrivanja istine, najjača brana svakom novom zlu.

Za NVO “Velička kapetanija”, Miomir Mijo BOŠKOVIĆ i Marinko PAUNOVIĆ

( NVO "Velička kapetanija" )