Zašto gledati televiziju

Razvoj tehnologije nije doveo do tehnokratije. Uz malo optimizma možemo reći da je došlo do mediokratije (vladavine mediokriteta, ili vladavine medija – dođe mu na isto). A po slobodnoj procjeni povremenog TV gledaoca, pak, jasno je da se radi o jednom ekstremnom obliku vladavine – vladavini budala.

Budale su se, dakle, dokopale vrhova dugog i napornog procesa tehnološkog napretka, za koji su odgovorni najumniji ljudi svojih epoha. Začas su uspjeli da izokrenu početne namjere, usmjerene prvenstveno na poboljšanje čovjekovog života. Lišeni svake misli o mogućoj zloupotrebi, o pobrkanim svrhama, čvrsto su se uhvatili za kamere i mikrofone. Baš kao za uzde kojima osedlanu svijest auditorijuma ćeraju u tri lijepe. Zajahali i nikako da sjašu. U stanju su da te zaskoče u svako doba dana i na svakom kanalu, čak i onda kad im se najmanje nadaš. Njihovu rabotu krasi raskošna sloboda.

Oni pomjeraju granice i ruše tabue. Dovoljno je da zgrabe termin i makar jednu kameru – ostalo je na bogatstvu mašte koju u datom trenutku iznjedri njihova bezgranična glupost. Udarne termine opsjele su polupismene kreature koje svojim praznim blebetanjem zabavljaju isto tako polupismenu svjetinu. Prst u uvo, sunđer umjesto mozga. Ljeba i igara. Ali, daleko od toga da su bezazleni. Treba biti oprezan i pored nesumnjive koristi. Ukoliko im se čovjek bezuslovno prepusti, osjetiće da mu se u glavi dešava nešto čudno. Uporno će tražiti smisao i granice, oni će mu uporno izmicati, a ta uzaludna potraga vremenom će preći u hazarderstvo. A tome, naravno, treba stati na put – i njima i sebi, momentalnim gašenjem televizora. Cijeđenjem sunđera.

Voditelju na raspolaganju stoji sat vremena. Termin je udaran da udarniji ne može biti, oko 9 uveče. On uzima mikrofon, svoj glavni rekvizit, i u stopu praćen svojim vjernim kamermanom kreće u ispunjavanje emisije. To me podsjeća na domaćicu kojoj nikako da zasmeta što se kupus od kojeg mota sarme uporno raspada. Da, to su oni mučni trenuci u kojima se javlja takozvani „transfer blama“. On ide, ide i ne staje. Pravi zamake sugrađanima, upada u lokale, viče, nasilno traga za pažnjom, zasipa ljude iščašenim pitanjima, ceri se u objektiv i postepeno načinje gledateljsku sivu masu. Njegov stil je napadan, njegov humor očajan, njegov koncept prazan.

Njegova (e)misija bezvrijedna. Ne, prijatelju, gradu bez duha nemoguće je transplatirati duh. U tim šašavim prikazima naše svakodnevice, obavijenim u nekakav kvaziležerni nastup, sve se svodi na usiljeno oživljavanje urbanog ritma. Eh, da, ako se život u gradu svodi na jednolični provod u desetak lokala, nekoliko predstava većinom sumnjivog kvaliteta, te promocije i svirke rijetke poput ovdašnjeg snijega – da, baš će to jednosatno ulično kreveljenje zabilježeno kamerom rasplamsati taj nedokučivi, tanani lokalpatriotski duh. Duše, nazad u bocu, da te zamolim.

Ovaj nabijeđeni outdoor zabavljač nije usamljen. Tu je još čitava armija njegovih koleginica i kolega, koji kao da se međusobno utrkuju u količini plasiranih budalaština. Posebno sam slab na one sveprisutne analitičare, koji jedva da umiju svezati proširenu rečenicu, ali su zato nenadjebivi u tumačenju geopolitičkih prilika. I onda se dešava čudna stvar – naiđeš, recimo, na nekog čudaka koji pravi serijal o pograničnim mjestima. Prosto ti upadne u oči usred pravog cirkusa kojim ga istovremeno opkoljavaju drugi kanali. On razgovara sa ljudima čiji su životi vezani za dvije zemlje, o njihovom snalaženju i teškoćama.

Gledam kao omađijan. Onda opet, sasvim slučajno, nabasam na voditeljku koja govori o velikim istorijskim prekretnicama, pa na djecu koja u nekoj vrsti klinačkog dnevnika i humorom i zapažanjima i rječnikom višestruko nadmašuju onog uličnog klovna. I onda, potpuno razoružan, shvataš u čemu je glavni problem današnjeg svijeta – normalni ljudi, gdje god da se nalaze i čime god da se bave – posljednji su pravi heroji. A gledajući povremeno televiziju, iznova se podsjećamo i shvatamo, kao da čitamo bukvar.

I zaista, počeo sam da osjećam strahopoštovanje prema onima koji se ponašaju najnormalnije na svijetu, koje bih među vaspitanim stanovnicima uređene zemlje teško primijetio. Ono što se podrazumijeva kod nas je postalo rijetkost. Moji heroji su ljudi koji daju žmigavac, staju na crveno, bacaju otpatke u korpu, odgovaraju na „dobar dan“ i „do viđenja“, ne pljuju po ulicama, ne šutiraju već nahrane ulične pse, ne lupaju vratima, ne preskaču red, ne prepišavaju ve ce šolje na javnim mjestima, ne psuju iz sveg mozga majku majčinu svojim majkama, ne razbijaju vlastitoj djeci arkade i ne priređuju vlastitim magarcima rijedak doživljaj skijanja po asfaltu. Normalni ljudi su posljednja nada ovog svijeta. Normalni, ili ludi – kako vam drago. Jer, kako reče Beket: „Lud je samo onaj čija se ludost ne poklapa sa ludošću većine.“

*

Ubijeđen sam u to da je televizija dobrim dijelom odgovorna za nove modele ponašanja. Ako je čovjek prošao neki obavezni tok vaspitanja (a većina ljudi jeste kroz odrastanje u porodici) i ako je kroz školovanje naučio šta je dobro a šta ne, onda postaje jasno da se u međuvremenu umiješala neka viša sila. Televizor, internet, neki drugi „alef“; kako god bilo, u pitanju je božanstvo sa sve više poklonika. Signal se nalazi u vama samima – znaćete da ste nabasali na njih svaki put kad vam se javi pitanje „Što je ovo s ovim ljudima?“. Varijacije su dozvoljene.

Moj dobar prijatelj nedavno je iskusio nemoć kakvu izazivaju takvi susreti. Tumarao je zgradom kako bi našao nešto protiv glavooblje. Išao je od vrata do vrata, ubijeđen u dobronamjernost onih s kojima dijeli krov nad glavom. Sa druge strane, budući da je jedan dio života proveo u prigradskom naselju, okružen komšijama, pomislio je da ni u zgradi nije zgoreg steći poneko prijateljstvo. Optimistično je pokucao na prva vrata. Otvorila mu je žena sa djetetom u naručju. Gledala ga je nepomično, bez riječi. Kao da je jedna avet susrela drugu.

„Izvinite“, počeo je on, „ja sam komšija sa trećeg. Bio bih vam zahvalan ukoliko biste mi dali neku tabletu za glavu, hitno mi je potrebna.“

Nikada mu neće biti jasno šta je mladu majku nagnalo na sikteraj kakvim se više ne služe ni neka od preostalih amazonskih plemena.

„A nemasad đaole štojeovo okle mene ao makse đesad“, ostalo je da lebdi u mračnom holu.

Naredni pokušaj ostavio je još veću enigmu.

„A đe si mene naša, života ti?“, hodajući šifonjer poslužio se taktikom Sfinge.

„Pa eto, samo pitam...“

„Ao, ču mene... A đe mene nađe zaboga...“

Mom prijatelju nije bilo druge sem da se u čudu vrati svom skromnom domu. Među tako gostoljubivim komšijama i nasilno varenje mamurluka dođe kao lijek.

*

Čovjek živi beznadežnim životom. Nema novca, a on mu očajnički treba. Svako zadovoljstvo ostaje okrnjeno zbog tog vječitog nedostatka. Onda se dešava prekretnica – fantomska firma nudi mu čitavo bogatstvo za, naizgled, posao iz snova: da prima u svoj stan komade namještaja koje mu pošalje firma, a da za svaki komad, zauzvrat, dobija veliku sumu. Glavni junak romana „Bez daha“ Dimitrisa Sotakisa sa zadovoljstvom će prihvatiti ponudu, ni ne sluteći u kakav će ga apsurd odvući želja da svoj život učini normalnim.

„Obmotao sam debeli šal čvrsto oko vrata i trljao ruke da se zagrejem. Bio sam potpuno paralisan od hladnoće. Leđima naslonjen na beli zid, bacao sam s vremena na vreme nesigurno pogled prema poluotvorenim vratima, da se neko konačno pojavi i dâ mi znak da uđem. Ukoliko je moja procena bila tačna, čekao sam u predvorju više od dva sata, ako ne i više.“

( Nikola B. Nikolić )