Lažni sjaj u Rožajama

U sistemu nekažnjivosti, selektivne pravde, povlašćenih i potlačenih gdje je razaranje društvenog pamćenja, zajedništva i solidarnosti cilj i svakodnevni zadatak partitokratije na vlasti, nasilje nad ženama se multiplicira i intenzivira. Svjedočimo u javnosti prisutno nasilje nad braniteljkom ljudskih prava i svjedočimo licemjerno reagovanje DPS elite oličene u parlamentarkama koje se umjesto da se jasno iskažu o konkretnom slučaju po „sopstvenom" mišljenju principijelno zalažu za ljudska prava apostrofirajući druge slučajeve kršenja ženskih i dječjih prava. U psihologiji se navedeno ponašanje smatra relativizacijom, normalizacijom zločina kojeg su oni/e koji/e to rade svjesni/e ali u skladu sa politikama zaborava (od ratnih do mirnodopskih) zadatak im je izbjegavati na svaki način istinu o realnoj situaciji stanja ženskih i dječjih prava u Crnoj Gori. Da je upravo o navedenom riječ, svjedoči i duboko ćutanje „principijelnih" parlamentarki o pojavi koje su dnevne novine objavile o „nestajanju" maloljetnica u Rožajima. Sve što je o tom napisano u novinama svjedoči o kontinuitetu politike koja izbjegava suočavanje sa odgovornošću, svjedoči o posljedicama koje su najvidljivije i najintenzivnije nad najnezaštićenijima a to su djevojčice u Crnoj Gori. U navedenom slučaju nema alarma u institucijama, nije čitavo Rožaje „na nogama"! Odgovorni slijede ideologiju političara koji su ih instalirali. U napisima se čita da dežurni analitičar iz policije smatra da uzroci „mogu biti različiti: od problema u porodici, školi, društvu, emocionalna nezrelost, sve do loših ekonomskih prilika". Navedena institucija ne prepoznaje, čak i ne sumnja, da je riječ o čistom kriminalu i nasilju nad djevojčicama i da je njihov zadatak da hvataju zločince i da se sa njima izbore, da zaštite nemoćne, a ne da žrtve viktimizuju i porodice okrivljuju na najgori mogući način. Čak ni stručnjaci iz Centra za socijalni rad neće da vide da je Rožaje okupirano kriminalcima koji rade šta hoće onima koji nemaju moć (siromašnima i obespravljenima). Kakva bi se galama digla da „nestane" ćerka nekog iz elitnih krugova, što je vrlo teško, njihove su ćerke praćene obezbjeđenjima koje najvjerovatnije mi plaćamo kroz razne namete. Cerke sirotinje (a i navedenih iz institucija, neka se ne zavaravaju) neće da brane oni koji za to primaju platu (neka se preispita i VDT da li u navedenom činjenju policije ima išto sumnjivo), jer im se može. Policajac spočitava o roditeljima„nijesu kadri da se izbore sa problemom, a državni organi su nenadležni". Ovo insinuira na to da bi roditelji trebalo da uzmu pravdu u svoje ruke, naoružaju se i „izbore se sa problemom"? Ako to nisu kadri, onda neka trpe zlo i osjećaju se krivim zbog tragedije svog djeteta. U zakonu piše da je zavođenje maloljetnica krivično djelo, a tek otmica? Ko treba da sprovodi zakon i sa tim problemom da se uhvati u koštac? „Principijelni/e", one s početka ovog teksta - zar nije sramno sjedjeti u parlamentu dok postoji sumnja da se djevojčice u jednom gradu zloupotrijebi] ava ju? Svako zna, ako neće da se sakrije iza najprimitivnije patrijarhalne dogme, da je riječ o jasnom zločinu. Nije to nikakav porodični problem. Ovako kako je napisano to je državno organizovan zločin ili pomaganje u zločinu jer policija nije nadležna, jer nije podignuta pripravnost na viši nivo, jer nema stručnjaka/kinja koje razumiju žrtvu, jer su „zaboravili" što im je činiti, jer diskredituju i optužuju roditelje! Nije samo sramno, nego je i podrška zločinu lamentirati nad tom pojavom u smislu „zavode ih prestižom koje roditelji ne mogu da im priušte", „djevojčice pristaju na sve kako bi sebi omogućile život na visokoj nozi"... O maloljetnicama je riječ, o osobama koje nisu odgovorne za svoje ponašanje i u slučaju nasilja nad njima nisu odgovorni roditelji već institucije koje ih nisu zaštitile, prventveno policija, pa onda redom druge ustanove. Posljednji u hijerarhiji odgovornosti su u ovakvim slučajevima roditelji, čak i kada podvode svoju djecu! Na prvom mjestu su političari/ke koji su obezbijedili ovakav ambijent u kojemu se dešavaju ovakvi zločini, a žrtvama se spočitava odgovornost dok javnost ćuti. Sigurna sam da političke elite mirno spavaju, principijelno su na liniji (oni su dobro obaviještenu ovakve pojave postoje i u svijetu, porodica je u krizi i bla, bla... za miran san) i to je dovoljno za njihov ljudski i moralni integritet. Ostali se moraju izboriti sa vlastitim patrijarhatom, autoritarnim sistemom, partitokratijom, urušenim institucijama, kriminalcima na ulicama i ne smiju oka sklopiti dok zakon i zaštita ne budu isti za sve. P.S. Rožaje je ipak daleko od parlamenta, ali ne dovoljno daleko koliko Avganistan gdje su pojedinke iz DPS kluba bile spremne da pođu uz naše vojnike/kinje da brane avganistanske žene od nasilja. Spremna sam da razgovaram sa svakom porodicom koju je zadesila ova nesreća. Adresa poznata uredništvu Vijesti.

( Ljupka Kovačević )