The Evil Priest

Kad vidim popa Džomića pomislim na Hrista. Kad vidim Hrista pomislim na popa Džomića. To vam je ukratko moj zaplet sa crkvom. Kad vidim Amfilohija prebacim se na veliko istrebljenje dinosaurusa. Ili još dalje, pod gustim Amfilohijevim vjeđama slutim mrak 225 miliona godina prije Isusa, vrijeme Permske kataklizme, ono kad je metanov klatrat navalio iz mora. Vratim li se tako davno u prošlost, postajem evolucionista. Kad postanem evolucionista nadam se da naša vrsta ide naprijed. Kad vidim popa Džomića, znam pouzdano da crkva ide naprijed i shvatam da je kler savladao policijski metod. Zatim se udarim pendrekom u vugla - sjetim se da je zapravo policija metod učila od crkve. Onda palim televizor da malo odmorim od svega. Na televiziji vidim popa Džomića, maše prijavom policiji.

Kad vidim popa Džomića kako na televiziji maše prijavom policiji pomislim da je on sjajan pop. On uzdiže mene u vjeri da ne treba biti nesoj. Pop Džomić je dragocjen sveštenik koji po-kazuje grijeh samim sobom, olakšava vjeru u boga tako što ubija vjeru u čovjeka. Evil priest, popularni Džoma, pita tog momka, vjernika Danijela koji se krstio u Dajbabama, je l’ vama otac bješe Miodrag? U tom trenutku vidim inkvizitora u studiju, muka mi je sad da guglam kojeg, nekog zajebanog inkvizora zlatne kosice i zamašnog struka. Strašan inkvizitor, ulazi u Džomićevo tijelo - pohotno gleda policijski izvještaj i počinje uživo u TV programu da čati prijavu policiji kako je tom momku, gej vjerniku iz Dajbaba, otac nešto opako zgriješio. Desio se neki belaj u sabornom hramu, ukratko, tata je napravio pičvajz. Užas. Džomić bukvalno hefta oca tom momku usred emisije, bez najave bez milosti, pravnik i profesor na univerzi, sluga Hristov poentira i ulazi u srce sagovorniku, familiju proziva, sve krsteći se onom prijavom. Onda gasim televizor, blenem u prazno.

Ne pomjeram se, pokušavam da sudim racionalno ali da ne ugušim duh. Divim se riječima Maksima Ispovjednika - duh je suština bez forme koja prethodi svakom pokretu. Rijetko lijepa definicija. Sedmi vijek. Odnosi se na duh u smislu ljudske duše. Svakom pokretu dakle prethodi svojstvo duha. Pitam se koji duh i kakav duh prethodi pokretima popa Džomića. Šta se dešava ispod te mantije i kože dok vadi prijave i proziva imena privatnih lica.

Znam kakav je to duh - to je duh ništavila, spletke, raspadanja, duh smrti o kome njegov pastir tako rado glođe. Jesam li koga uvrijedio? Nadam se da jesam, ali sumnjam. Kad ogreznu, slični su političarima - njih pisano ne interesuje. Njihov diskurs je džip, vlast i gola moć (u nekim slučajevima gola muška mlada moć). Nikakav opis stanja ne dopire do otaca dok vladaju. Crkva jeste suvladar naše zemlje jer propisuje kodove ponašanja po mjeri političke elite koja krade, i poklanja im zvona na uzdar. Zato su se onako lijepo dogovorili i kolo igrali oko hrama. Zato ih i volim, ne ukrivaju se, posebno se pop Džomić ne pravi tratinčica, ne glumi stolpnika, ne žvaće skakavca - završava posao i utjeruje grijehe neprijateljima mame crkve. Hitmen u crnom.

Malo se zabavio naukom, doktorat bogami, pružio se po pravnoj teoriji koliko je širok, ali nikad mu oči ne zaiskre takvim sjajem kao dok drži papir okađen u policiji. Zamišljam ga na ikoni sa toki-vokijem i mislim da u toj viziji nema greške. To je crnogorski pop. Ne mora da uči ijekavicu - Džomić je najizvorniji crnogorski pop koji može da se zamisli. Dokazao je to prošle sedmice i neka mi ne bude zamjereno što podsjećam na tu bajatu TV zgodu. Znam da je prošlo sedam dana, da živimo brzo, ali tako velečasni istup nekoga ko tvrdi da zastupa višu silu ljubavi - to je događaj koji ne mjerim zemaljskim satom. Svetom Avgustinu je molitva bila duboka da mu je noć proletjela u sekundi. Nekad čovjeku sedmica prođe brzo, tako meni, posebno kad osjetih koliko je Džomić ushićen trijumfom i kako misli da je zgazio onog momka i oca mu.

Hvala mu još jednom, taj način kojim se obratio svima nama, ubogim vjernicima i nevjernicima, doslovna je lekcija kako ne treba djelati. Ili možda treba, ko će znati. Hvala od srca i neka pozdravi ktitora Mugošu. Dok je god takvih sveštenika, crkva će biti jaka političko-obavještajna struktura, spremna na unosne dilove. Dok se god ljudi budu bojali života i smrti biće crkve i para da se školuje novi pop Džomić da vodi politiku i liturđiju.

Završimo u duhu svetih knjiga, sa nadom da je duša besmrtna. Iz toga proističe da je i duša popa Džomića jedan vječni energetski bilans koji nikad proći neće. Pomirimo se sa tim, pop Džomić je vječan. Te velike istine su iznad naših mogućnosti da shvatimo. Budimo vedri jer ljudski je širiti radost, ne biti crna kukavica koja samo kuka. Nije Džomić toliko loš, loše je vrijeme. Realno. Posti sigurno pop Džomić, moli se na koljenima i pazi da ne sagriješi. Ima naš junak pred sobom lijepu perspektivu - šefovi su mu mahom u trećem dobu i sve manje razumiju nove tehnologije vladanja. Budućnost pripada ocu Veliboru, on će nas zastupati pred bogom i moliti se za nas. To je utjeha, i velika nada.

( Brano Mandić )