Falkoner: Dobar istorijski triler iznova stvara prošlost

Britanski bestseler pisac Kolin Falkoner poznat je po romanima „Sultanov harem“, „Anastazija“, „Gorki mjesec“ (izdavač Vulkani) u kojima oživljava zaboravljene stranice istorije. Falkonerove knjige prevedene su na 17 jezika, a najpopularnija, „Sultanov harem - Sulejman Veličanstveni“, samo je u Njemačkoj prodata u preko 150.000 primjeraka. Falkoner je rođen 1953. u Londonu. Sa dvadeset godina preselio se u Australiju, gdje je u početku radio kao taksista i gitarista, a zatim u marketinškoj agenciji, potom i kao pisac.

Veliku popularnost na našim prostorima stekli ste romanom “Sultanov harem” o Sulejmanu Veličanstvenom. Otkuda potiče inspiracija za ovaj roman?

Pisao sam članak o haremima za magazin kada sam naišao na priču o Sulejmanu i Hurem i ona je podstakla radoznalost u meni. Pošto sam završio članak, počeo sam dublje da istražujem priču i postao fasciniran njom. Šta se dešavalo iza zidova harema? To nikada nije zabilježeno tako da se nikada neće znati. Moja priča potiče iz posmatranja šta se dogodilo izvan harema, a zatim iz sklapanja informativnih nagađanja o tome kako je prava priča mogla izgledati. Smatrao sam da ovu priču mogu učiniti svježom, zato što je nikad ranije nijesam čuo.

Znam da je postojala TV serija snimljena u Turskoj koja je bila izuzetno popularna - kad sam bio u Beogradu prije par godina, svi su iz barova i restorana žurili kući da bi je gledali! Ona je takođe prikazivala Sulejmana i Hurem. Moj je pogled drugačiji na njihovu ljubavnu priču. Koja god da je verzija njihovog odnosa prava, ostaje činjenica je da je njihov odnos bio jedan od najvećih ljubavnih priča u istoriji.

I dalje mislim da je Hurem jedna od najzapanjujućih ženskih likova o kojima sam ikada pisao. Počeo sam sa svim onim što je bilo poznato o Hurem i Sulejmanu i njihovim životima, a onda sam pokušao da stvari sagledavam i drugačije, pitao sam se šta je Sulejman mogao da uradi, zbog čega je tako odlučivao. Razmatrao sam njegov ​​odnos sa Hurem i došao do uvjerljivih odgovora. Slika koja se tako stvorila dala je život haremu - i takođe me je stvarno iznenadila. Ta mala crvenokosa konkubina možda je bila jedna od najmonstruoznijih žena istorije. Ali, niko to neće nikada sigurno znati.

O Sulejmanovom privatnom životu iz istorijskih izvora malo se zna. Zašto se Sulejman oženio s Hurem ako to nije bila praksa među sultanima?

Pa, to je ono što mi nikada nećemo sigurno znati. To je jedna od tajni njegove vladavine i jedan od razloga zašto sam napisao knjigu. Zašto je on to uradio, i šta se moglo dogoditi da ga dovede do te tačke? Mislim da moja knjiga predlaže jedan od mogućih narativa. On je bio jedini sultan koji se oženio jednom od svojih konkubina i učinio je svojom kraljicom. Bilo je to nevjerovatan čin i mora da je zapanjio njegov dvor. Ne samo da je oženio Hurem, već je napustio preostale djevojke u haremu. Ako je to bilo zbog Hureminog uticaja - onda mora da je ona bila u najmanju ruku izuzetna žena.

Prepreke koje su postojale između konkubina bile su ogromne, jer je samo jedna mogla da postane miljenica sultana. San je bio postati Sultanija Valide - majka narednih sultana. (Samo što je to bilo praćeno velikom opasnošću - biti majka novih rivala sultanovih značilo bi završiti u vreći na dnu Bosfora.) Ali, postati kraljica! To je bila luda aspiracija. Oduzima dah, to je bilo nemoguće. Ali ona je to uradila. Istoričari tvrde da je loza Sulejmana Veličanstvenog prekinuta. Istina je da su njegovi potomci bili daleko od njegove slave. Kako to objašnjavate?

Opet kažem, to je nešto o čemu nagađaju stručnjaci i jedan od aspekata njegove priče koji me je učinio dovoljno znatiželjnim da napišem knjigu. Je li bila loza prekinuta - ako jeste, kako? Ja sam opisao jedan od mogućih scenarija u knjizi. Je li se to dogodilo na taj način? Nikada nećemo znati. Ali bilo je moguće - kad sam počeo istraživanje života u haremu bio sam zapanjen onim što se zapravo dešavalo i kako je bilo drugačije nego što sam zamišljao. Ono što je neporecivo je da je Sulejman bio posljednji veliki sultan i njega je naslijedio dugi niz nesposobnjakovića i degenerika i to je razlog zašto su naučnici spekulisali o tome šta se moglo događati unutar zidova harema u to vrijeme.

Odnos Sulejmana i njegovog velikog vezira, Ibrahim paše, posebno je intrigantan. Zašto je po vašem mišljenju Sulejman pogubio Ibrahima, svog najboljeg prijatelja? Koja se izdaja ili spletka krije iza tog postupka? To me je oduvijek čudilo - pogotovo što je zabilježeno da je on bio u susjednoj sobi kad se to dogodilo. To je zastrašujuća misao. Ibrahim nije bio samo njegov vezir, već i njegov doživotni prijatelj. Šta je on to mogao da uradi da bi ga Sulejman poželio mrtvog - i da li je Hurem uticala na bilo koji način da on donese takvu odluku? Postoji prihvatljivo objašnjenje i ja sam ga ponudio u knjizi.

Dok se nije pojavila Hurem, Sulejman i Ibrahim su bili nerazdvojni. Prihvatljiva je činjenica da je počela borba za vlast kada je Hurem postala Sulejmanova miljenica. Ako je to istina - i Hurem pobijedila u toj borbi - ona mora da je bila zaista vrlo pametna i vrlo moćna žena.

Priče koje su došle do nas o Ibrahimovoj smrti su takve da se naježim. Kako je mogao Sulejman da učini tako nešto? Šta ako je Ibrahim bio nevin?

Poput romana o Sulejmanu Veličanstvenom i roman “Anastasija” je knjiga o jednoj ženi iz ruske istorije. Možete li nam otkriti o čemu je riječ?

Ovaj roman je fikcija, iako sam veoma istraživao priču o Romanovima prije nego što sam počeo da je pišem. Scenario je ovaj: novinar koji živi u Šangaju 1920. spase rusku djevojku od skakanja s mosta i davljenja. Ona je u egzilu, i izgleda kao da ima jezovitu sličnost sa princezom Anastazijom. Je li ona nestala princeza? Ona se ne sjeća ničega što se dešavalo prije nego što je došla u Šangaj. Pa ko je ona? Putovanje daje odgovor na to pitanje i vodi ga u Berlin, London, Sibir. Otkrivajući tajnu Anastasijinog identiteta i prošlosti stići će sa ulica Šangaja do dekadencije predratnog Berlina, do Londona u kome je carovao čarlston i žene novog doba, do sumorne zavjese boljševičke Rusije i konačno do Njujorka pred sami pad Vol Strita.

Kakva je to priča? To je prije svega ljubavna priča. Moj novinar, Majkl, zaljubljuje se u ovu zagonetnu i lijepu ženu, ali mu ona nikada nije uzvratila ljubav. U njegovoj potrazi za otkrivanjem njenog pravog identiteta, jasno je da se on nada da ona nije princeza - jer tako ona može biti slobodna da mu uzvratiti ljubav.

Dakle, to je tajna - da li je ona Anastazija? Postoje takođe i elementi trilera, jer što je Majkl bliži istini, on sebe izlaže većoj opasnosti, jer neki veoma moćni ljudi imaju interes i žele da budu sigurni da je Anastasija ostala zakopana.

“Anastasija” se temelji na tajnama jednog vremena. Koje tajne biste vi posebno istakli vezane za rusku carsku porodicu Romanov?

Zbog jedne stvari, kralj Engleske mogao je spasiti Romanove, oni su od njega tražili utočište, ali je u to vrijeme Engleska prolazila kroz masovne socijalne nemire, pa on nije želio cara u Engleskoj, da ne bi dodatno sukobio socijaliste - mada je car bio njegov rođak. Dakle, bila je to ogromna izdaja i istorija je u velikoj mjeri zanemaruje. Takođe, mnogi ruski kraljevski dragulji našli su svoj ​​put do britanskih ruku - to je još jedna od skandaloznih tajni koje moj heroj otkriva, a to je zapravo istina.

Vaš roman “Gorki mjesec” je upravo preveden kod nas. Šta za vašeg junaka predstavlja potraga za biserom?

Moj junak, Kameron se nada da će naći biser koji će ga učiniti srećnim i promijeniti mu ​​život. Rođen je kao puki siromah, a obećao je da neće živjeti život pod šapom, kao njegov otac. On je jedan od onih ljudi kakve ponekad srećemo u životu, a koji su spremni sve da rizikuju na jedno bacanje kocke. On je divan lik - ima veliku hrabrost, ali njegova slabost je njegov ponos.

Priča je smještena u svijet unutar svijeta; mali biserni grad na sjeverozapadu Australije tokom 1920-ih, koji se zove Brum. Nikada nije postojao grad poput Bruma; tu je bilo japanskih ronilaca, evropskih tragača na bisere, javanskih mornara, kineskih dnevnih bordela i kockarskih jazbina, a svi životi ovih ljudi vrtjeli su se oko potrage za biserima. Bio je to ludo opasan posao; osim raznih oblika ronilačkih bolesti bilo je tu i morskih pasa, tajfuna ili trenutnih ubistava nožem u nekoj mračnoj uličici zbog ukradenog bisera. To je egzotični svijet kakav nijeste mogli nikada pronaći.

Biser u ovom romanu ima više značenja i može se odnositi i na osobu, zar ne?

Biser je rijedak; vrlo malo školjki ostriga sadrže biser tako da ćete morati otvoriti dosta njih prije nego što pronađete samo jedan i savršen „okrugli“ kako su nekada zvali, savršen sjajan biser, još je uvijek rijedak. U knjizi je to metafora, kako za muškarca bogatstvo, a za ženu - ona rijetka strast za kojom se može doživotno tragati. Kameron konstatuje da su njegova dva velika bisera - jedan ukraden, a drugi odbačen. Priča je o tome kako je on proveo ostatak svog života pokušavajući da ih vrati. Kao što Kameron smatra da nijesu svi biseri u moru; a ponekad biser koji tražimo nam je ispred nosa cijelo vrijeme, a mi ga odbacujemo jer nam nije došao onako kako smo željeli, ili očekivali. Mislim da je ovaj aspekt priče fascinantan - mislim da smo svi mi tako radili, svi imamo snove, ali tražimo da nam život pruži naše snove na specifičan način. Ali, naravno, nikada se to ne događa tako.

To je priča “Gorkog mjeseca”. Jednog dana Kameron shvati da je imao biser sve vrijeme i da ga je napustio. Hoće li ga ikada vratiti?

Kako objašnjavate veliku popularnost istorijskih trilera danas?

Mislim da postoji velika romansa u istorijskom trileru - on može odvesti čitaoca u vremena i na mjesta koja više ne postoje, na velika putovanja iz prošlosti, kroz istorijske predjele koji oduzimaju dah. Odrastao sam na velikim klasičnim pričama iz istorije, i to su priče kakve se trudim da pišem i volim da čitam.

Dobar istorijski triler treba da iznova stvara prošlost, tako da osjećate da živite u nekom drugom mjestu po drugi put, da osjećate znamenitosti, mirise, zvukove. Ali, triler treba takođe da vas natjera da okrećete stranice, da se pitate šta će biti dalje. Mislim da istorijski triler ima sve to; romantiku, uzbuđenje i osjećaj gubitka sebe u egzotičnom i nepoznatom svijetu.

Autor ste brojnih romana. Pored istorijskih romana pišete i trilere. Koji žanr je zahvalniji za pisanje?

Ponekad imam ideju koja nije istorijska - Crna vještica Meksika, na primjer, koja je savremena, a napisao sam i neke krimi trilere koji su imali sjajne kritike - ali pretpostavljam da je istorijski triler žanr koji volim najviše da pišem.

( Vujica Ognjenović )