Mišel Uelbek - književni revolucionar našeg doba

Mišel Uelbek inkarnira jednu od vodećih figura francuske savremene književnosti. Međutim, njegova uloga na književnoj sceni Francuske je uspjela da uzdrma svaku pukotinu ne samo tamošnjeg, već i svjetskog društva. Naime, svi likovi Uelbekovih romana ilustruju na kontroverzan način društvo današnjice i figuru savremenog intelektualca. Poslovni svijet, ekonomija, nauka i umjetnost, samo su neke od, da ih tako nazovemo, „vantjelesnih“ tema Uelbekove pisane riječi.

Ali, njegovo stvaranje zapravo zalazi u srž ljudskog bića, a do nas prodire reflektovanjem kroz živote likova, koji se najčešće nalaze u egzistencijalnom vrtlogu, nagomilanom od neispunjenih ljubavnih želja, uzaludne potrage za prustovskih izgubljenim vremenom, pa sve do moralnih i suštinskih životnih pitanja za koje nisu sposobni naći odgovor. Uelbekovi romani: Proširenje područja borbe (1994), Elementarne čestice (1998), Platforma (2001), Mogućnost jednog ostrva (2005) i Karta i teritorija (2010) stavljaju na scenu različite psihološke tipove intelektualaca, koji uprkos svim svojim osobenostima, posjeduju jednu zajedničku crtu, a to je nemogućnost dostizanja sopstvene sreće.

Počev od svog prvog roman Proširenje područja borbe, koji je napravio pravi metež na književnoj sceni devedesetih godina, autor načinje teme poput monotonije, apsurda života, smrti, egzistencijalne mučnine, seksualnosti, čiji će iskre varirati i u njegovim narednim romanima. Svako njegovo djelo prikazuje likove koji se susreću sa problemima egzistencijalističke prirode u manjem ili u većem intenzitetu. Uelbekov prvi roman pisan je u prvom licu i predstavlja neku vrstu dnevnika glavnog junaka, te ga na taj način možemo direktno dovesti u vezu sa Sartrovom Mučninom, kojoj ovaj roman parira i na tematskom nivou i na nivou forme. Autor, pored te egzistencijalne mučnine, svoju mizantropsku prirodu gajenu prema čovječanstvu duboko usađuje u svog junaka, čije ime, uostalom, ni u jednom momentu nije spomenuto u djelu, tako da odmah stičemo utisak da se upravo radi o nekoj vrsti autobiografskog teksta. O toj tvrdnji svjedoče i činjenice iz privatnog autorovog života koje se, zasigurno namjerno, poklapaju sa situacijama sa kojima se susreće glavni junak romana. Jedna od takvih je i činjenica da su i Uelbek i njegov literarni alter ego po vokaciji kompjuterski inženjeri.

Ovaj kontroverzni francuski autor punu slavu doživljava već sa drugim romanom Elementarne čestice, koji se u knjižarama pojavljuje krajem devedesetih u izdanju velike francuske izdavačke kuce: Flammarion. Roman prikazuje naizmjeničnu priču o dva brata po majci: Brunu i, sasvim „slučajno“, Mišelu, koji su odrasli odvojeno sve dok ih okolnosti nisu opet dovele u vezu. Uloga majke, koja nije postojala u životima ni jednog od braće, predstavlja neiscjeljivi ožiljak kod oba junaka na koji se gomila koprena svih njihovih narednih nedaća i unutrašnjih previranja. Ukoliko bi kopali po autorovim biografskim podacima naišli bismo na podatak da ni sam Uelbek, poput Bodlera, nije bio pošteđen te zle sudbine - odsustva majke iz djetinjstva, čiji trzaji nepresušno preplavljuju njegovo stvaranje.

Na jezičkom nivou, Uelbek primjenjuje naizmjenično književni, naučni i intelektualni jezik. Međutim, kontroverzni autor upotrebljava u više navrata i vrlo „primitivan“, vulgaran, gotovo pornografski jezik, što možemo shvatiti kao tendenciju za prikazom ljudskog bića u pravom smislu te riječi. Primjena takvog jezika je karakteristična za skoro cjelokupno Uelbekovo djelo, a pogotovo za Čestice, gdje je njegova primjena sasvim opravdana. Zašto? Zato što je Uelbekov „čovjek“, uprkos svom obrazovanju, intelektu, prije svega biološko biće koje ima potrebu za reprodukovanjem, ljubavlju i fizičkom zadovoljstvu. Upravo s tim ciljem, autor i započinje svoj roman rečenicom: „Ova knjiga je prije svega priča o čovjeku“, te ga završava sa „Ova knjiga je posvećena čovjeku“. Njegova poruka je jasna kao kod drevnih Grka koji su rekli „Sve sto je ljudsko nije mi strano“.

Mišel, jedan od dva junaka romana, inkarnira lik tipičnog sredovječnog intelektualca, koji prazninu u svom ljubavnom životu teži da popuni svojim naučim dostignućima o mogućnosti reprodukovanja ljudskih jedinki bez seksualnog kontakta. Njegov lik, poput Sartrovog Rokantena, uplovljava u svijet nauke i istraživanja bacivši time u sjenku svoju seksualnost, ne bi li tako doživio vrhunac u svom intelektualnom životu. Za razliku od brata, Bruno, profesor književnosti u gimanziji, svoj intelektualni život podvodi svojoj sopstvenoj seksualnosti. On je predstavnik jednog tipičnog literarnog paradoksa u kom je suprotstavljen rivalitet između profesionalnog života i fizičkog zadovoljenja. Uelebekove Elementarne čestice predstavljaju književnu himnu očaja, apsurda života i izvjesnosti smrti koja, kako vrijeme prolazi, iscrpljuje život. Bruno, upravo kroz svoju seksualnost, shvata da njegov život prolazi i da je nemoćan pred vremenom koje ga guta, tako da tu njegovu nasušnu potrebu za fizičkim kontaktom možemo shvatiti kao vapaj bespomoćnog čovjeka za ponovnim osjećanjem sreće i živosti. Shodno tome, izvjesno je da se Uelbekovo djelo oslanja na karakteristike Šopenhauerove filozofije, koji je u seksualnosti već odavno vidio jedini izbor ljudske volje, svjesne i nesvjesne.

Uelbekovi likovi su prepoznatljivi po toj nemogućnosti uspostavljanja životnog balansa, ali ipak poslednji njegov roman Karta i teritorija, za koji autor biva ovjekovječen Gonkurovom nagradom (najprestižnija francuska književna nagrada), predstavlja neku vrstu epiloga Uelbekove filozofije apsurda. Glavni junak Džed Marten, po vokaciji umjetnik, dijete „nepostojeće“ majke, uprkos tom urođenom bolu, uspijeva da upravlja kormilom svog života i time dosegne balans između umjetničke misije koja mu je podarena i ljubavne veze za Ruskinjom Olgom. Umjetnost je centralna tema oko koje autor veze dalje situacije i unutrašnja previranja likova. Ovaj roman se razlikuje od prethodnih po odsustvu te gotovo permanentne primjene „primitivnog“ jezika svojstvene Uelbeku, što će reći da je njegov „čovjek“, iscijeljen od svih prethodnih anomalija, uspješno zavladao svojim bićem. Međutim, autorova nasušna potreba za šokiranjem svojih čitalaca nije izostala ni iz ovog djela, ali ona se reflektuje na jedan sasvim drugi i originalan način. Dovoljno je naglasiti da se sam autor, „glavnom i bradom“ pojavljuje kao jedan od likova romana.

Djelo Mišela Uelbeka predstavlja određenu vrstu književne revolucije, čiji je cilj da „probudi“ publiku i da u nju usadi tu savjest o prisustvu apsurda, smrti i ponora. On nastavlja upravo na onim istim stazama, gdje su Bodler, Kami i Sartr već duboko ostavili svoje tragove, tamo gdje mora da bude neprestane ljudske borbe za daljim, boljim i ljepšim, uprkos svijetu apsurda. Njegovi likovi neprestano pokušavaju da se suoče sa slomljenim snovima, sa bolom nametnutim već u djetinjstvu, sa nepravdom, monotonijom života i efemernim stvarima. Romani ovog savremenog francuskog pisca su svjedočanstvo o običnim ljudima, o onima koji, uronjavajući u posao, umjetnost, nauku i sopstvenu seksualnost, pokušavaju da izmaknu kandžama apsurda. Oni će vas možda šokirati, uznemiriti, čak i zgaditi, ali Uelbekova djela su namijenjena, kao šta je i sam rekao, čovjeku. Dakle, na njihovim stranicama se nalazi snažna poruka stvorena za čovječanstvo.

( Miloš Avramović )