"Krivica", priča o grijehu koja ostavlja bez riječi

Izuzetno teška predstava „Krivica“, kojom se Nikšićanima u okviru XI Međunarodnog festivala glumca predstavilo banjalučko Narodno pozorište Republike Srpske, mnoge je ostavila bez riječi - kako zbog tematike, tako i zbog činjenice da su se, makar u djeliću priče koja govori da grijeh i sve ono što sklanjamo u stranu jednoga dana mora da se pojavi i ne može da prođe nekažnjeno, mnogi prepoznali. Predstava rađena po tekstu Nebojše Romčevića, u režiji Nikole Pejakovića, donosi priču o o samoubistvu prevarenog muža, preljubi, tuči, zlostavljanju, abortusu, a Nikolina Jelisavac i Ljubiša Savanović su odličnom glumom predstavili dvoje usamljenih ljudi koje izjeda krivica i koji pred očima zanijemjelog djeteta pokušavaju da osnuju novu porodicu. Ali bezuspješno, jer osjećaj krivice je jači od želje da se započne novi život.

“Ovo nam je peta ili šesta predstava koju smo radili sa Pejakovićem. On je takav reditelj da zapravo ne radi ništa što ga suštinski ne dotiče. Svaka predstava koju smo radili sa njim bavila se nekim suštinskim pitanjima. Kad imaš reditelja koji zna suštinski čim hoće da se bavi i kako da radi, a pri tome, što je vrlo bitno, da ti slobodu da ti učestvuješ i da ti sam s njim i kreiraš i u nekom dogovoru stvaraš, onda je rezultat jedna ovakva predstava”, kazao je Savanović na okruglom stolu, nakon predstave.

Prema njegovim riječima tokom rada na predstavi neminovno je bilo i njihovo preispitivanje sebe, jer od toga se jednostavno nije moglo pobjeći.

“Svi smo ljudi, svi griješimo. Možda nije ovaj grijeh u pitanju, ali jeste neki drugi. Da se nismo bavili tim suštinskim stvarima, da nismo krenuli od toga da li je to grijeh ili ne, ne vjerujem da bismo mogli doći do toga kako da mi to umjetnički oblikujemo. Nikola te svaki put, što mi kažemo, ‘išamara’, vrati na osnovne stvari da sam preispitaš neke situacije, pa da vidiš gdje si ti realno u odnosu na to i kako bi to igrao”, kazao je Savanović.

Nikolina Jelisavac je kazala da je nastup na nikšićkom festivalu i “Sceni 213” bio vatreno krštenje za njih što se tiče broja gledalaca.

“Ovo nam je prvi put da igramo ovu predstavu pred ovolikim brojem gledalaca. Ona se obično igra u nekoj kamernijoj varijanti. Naša mala scena ima 77 mjesta i najveći broj gledalaca bio je možda oko 100”, kazala je Jelisavac.

Objasnila je da su im nekada probe bile samo razgovori, često o privatnim stvarima, jer trebalo je ući u suštinu stvari, dotaći se grijeha, a ne pretrčati preko njega, približiti ljudima to da se pred problemima ne smiju zatvarati oči, jer nas često samozavaravanje dovede do toga da u jednom trenutku ispadnemo i krivci i žrtve.

“Mnogo smo razgovarali i baš samo se dotakli te teme grijeha - odakle sve potiče i kreće. Ovo su priče koje možete da vidite na zadnjim stranicama naših novina - otac ubio kćerku, majka otrovala sina i slično… Samo što mi pratimo radnju od momenta kada određena okolnost dvoje ljudi stavlja na životni test, a tome je prethodio čin koji spada u jedan od smrtnih grjehova, preljuba”, objašnjava Jelisavac.

Ona i Savanović su se, kako je objasnila, radeći predstavu vodili osnovnim pozorišnim pravilima - da prave radnju, grade odnose i da “dišu zajedno”.

“Reditelj je tražio da mi dišemo zajedno i rekao da ćemo dobiti umjetničke momente samo na takav način. To su trenuci koje mi osjetimo dok igramo ovu predstavu i iako je naporna sa jedne strane zaista uživam u svakom trenutku, pogotovo u tim momentima”, kazala je glumica.

Večeras “Lepotica Linejna”

Kruševačko pozorište i ansambl “Art teme” predstaviće se večeras nikšićkoj publici predstavom “Lepotica Linejna”, koju je po tekstu Martina Makdone režirao i adaptirao Miloš Jagodić. Prvi pozorišni komad Makdona, koji govori o “crnohumornoj, na momente brutalnoj drami o odnosu majke i ćerke”, nastao je kao rezultat njegove fasciniranosti Irskom, kao svojom “čudesnom domovinom”.

Prema riječima dramaturga Branislava Nedića pisac je veoma vješto predstavio onu vječitu dilemu - otići u svijet, ostaviti “vjekovno ognjište”, biti vječiti stranac, ili ostati u zavičaju, bez ideje, posla, osnovne egzistencije.

“Kroz izuzetno ozbiljne dramske sukobe, gdje zlo i mržnja rastu iz minuta u minut, samo na momente rasterećene briljantnim humorom, Makdona govori priču o teškim ljudskim sudbinama, koje se dešavaju svuda, pa i kod nas”, zapisao je Nedić.

( Svetlana Mandić )