Povijest o kolegi, ujedima i poukama

Startovao me kolega prije par dana...

Utanjio si, veli mi kolega. Baš si utanjio. Ni Rifat više ne streca kad ga pomeneš. Drago mi je da ne streca, spremno se, veselim glasom, nadovezah na tu konstataciju. Baš mi je drago. Uči znači. Usvaja nova znanja i vještine. To je baš podgorički, ta njegova spremnost da uči dok je živ. Biće on dobar Podgoričanin. Sekund mu fali, sekund mali...

Kolega podiže obrve i zauze novi borbeni položaj na koti znatno višoj od kote lake i neobavezne razmjene informacija. Je li? Šalim se čovječe, reternirah opet, ovoga puta ravnim glasom. Mnogo mu fali. Nikad Rifat neće bit Podgoričanin. A ni arhitekt! A ni profesor! Nije da nema talenta, ali kasno je počeo. Prekasno. Kolega podiže prst i pogleda me pravo u oči. Ali, veli, više ne streca! To je bitan momenat. Je li?

Osjećao sam da kolega ima nešto važno da mi kaže, a osjećao sam i da je vrijeme da krenem. Osjećao sam i da ta dva skoro-pa-kontradiktorna osjećaja cijepaju moju senzibilno-senzitivnu dušu.

OK, neću da te zadržavam, rekoh. Znam da imaš posla. Dosta posla. Pozdravi čika Rifata. Reci mu da nema tu ništa lično. Nikad tu nije bilo ničega što nije bilo strogo u funkciji... Znaš li ti, prekide me kolega, koliko je ljudi otvorilo tvoj posljednji tekst? Ne znam, priznadoh. Ne provjeravam. I kad bih htio da provjerim, veliko je pitanje da li bih uspio da iskopam tekst na portalu.

Bilo je krajnje vrijeme za strateški uzmak, ali ipak riješih da pomognem kolegi da istjera svog zeca iz šume.

Jedva 300! Ispali kolega, a ja se, kao, iznenadih. Da nije 3.000? Nije nego 300, života mi, podiže kolega opet obrve i pogleda me pravo u oči. Tanko je to, rekoh. Tanko. Baš si me iznenadio. Jesam li? Jesi. Zatečen sam... Kolega nije bio baš do kraja siguran u efekat koji je proizvela informacija koju mi je netom servirao. Jesi, jesi, baš si me pomjerio, potvrdih...

E da znaš, udahnu kolega duboko... Drago mi je što sam te vidio, rekoh i razvukoh onaj moj najbolji osmjeh. Pokušah i da mahnem kolegi, ali me kolega munjevito uhvati za ruku. Samo još ovo da ti kažem, molim te. Prije dvije subote si prebacio 500. Onim tekstom o Konkursu za EXPO. Sjećaš li se? Ali samo zato što si pomenuo Vukoviće.

Gradonačelnika i maloga Vukovića. I 500 je ništa, rekoh i istrgoh ruku. A da ti, primače mi se kolega, podiže obrve i značajno me pogleda u oči... Batališ? A? Sad je pravo vrijeme. Da batališ! Nikome neće faliti tvoji tekstovi. Nemaš publiku. Vijesti mogu bez tebe, a ni tebi, vjerovatno, ništa ne čini ta crkavica koju ti daju...

Pogriješio sam, podrazumijeva se. Ovih dana iz šume ne izlijeću zečevi nego... Zamislih zeca u tegli, u formalinu. Nema više živih zečeva. Nema više života u šumi. Posjekli su šumu.

Razmisliću o tome, rekoh. Svakako. Hvala ti na savjetu. Padalo je i meni na pamet da batalim. Nekoliko puta... Odmakoh se i opet razvukoh onaj moj osmjeh. Kolega je takođe razvukao osmjeh. Gledao me pravo u oči. Gledao sam i ja njega pravo u oči. Gledali smo se u oči sve dok naši ledeni osmjesi nisu počeli da se tope. Dok nas nije sustigao besmisao te situacije. Čuvaj se, rekoh i okrenuh leđa. I ti se čuvaj, dobaci kolega za mnom. Podigoh pesnicu u vis - No pasarán! - ali se ne okrenuh...

Palo mi je u jednom trenutku na pamet da raspalim kolegu - po nosu - ali impuls, srećom, nije bio dovoljno jak. Kajao bih se da sam pribjegao nasilju. Ne bi to ličilo na mene. Da udarim kolegu samo zato što je, izgleda, smogao snage da bude otvoren... Da bude otrovan. Da me ujede za dupe. A što ako ga promašim. Vjerovatno bih ga promašio i priča bi poprimila tragične konotacije. I kad bih ga promašio i kad bih uspio da ga pogodim, osjećao bih se loše, znam. U pravu je kolega. Moram da batalim da ujedam kolege za dupeta. Ali da se zna: nikad nisam ujedao samo radi ujedanja. Uvijek je uz ujed, u paketu, išla i besplatna pouka...

Kad sam stigao kući poljubih ženu, poljubih dijete i istuširah se. Hladnom vodom. Uzeh poslije da vrtim kanale - nisam bio sposoban da mislim - i zaspah...

Ukaza mi se, u snu, momak mlad. Arhitekt, očigledno...

Objekat nije nezavisan u odnosu na ono što ga okružuje, reče mladić. On mora biti povezan sa ostalim dijelom, odnosno sa ostalim prostorom i da komunicira sa njim.

Izvrsno, pomislih. Bravo! Kako to da se niko prije tebe nije toga sjetio... Mora, veliš, bit povezan... Da bude u dijalogu, nastavi mladić, kako sa prostorom tako i sa građanima. Isto tako, zelene površine, odnosno zelena infrastruktura je u komunikaciji sa objektom i sa preostalim zelenim površinama u tom kvartu, u tom dijelu grada...

Zelena infrastruktura! Dečko apsolutno vlada stručnim vokabularom. Imao je moju stopostotnu pažnju... I na taj način, zaključi mladić, formira se jedan povezani sistem. Znači, zelene površine, povezane u jedan sistem, istovremeno vežu ostale komunalne funkcije. I na taj način se obezbjeđuje funkcionalnost... Tako je momče. Spas je, očigledno, u funkcionalnoj funkcionalnosti funkcionalnih funkcija i svega ostalog...

Pored momka je sjedjela mlada djevojka. Stjuardesa zaposlena u nekoj nisko-budžetnoj avio-kompaniji. Očigledno neudata. Onako, ljepuškasta. Zgođušna. I ne samo zgođušna, nego i pametna. Osjećalo se da je dosta radila na sebi, da je informisana i načitana i da ima mnogo toga pametnog i stručnog da saopšti javnosti. Vezano za, pretpostavio sam, težak položaj stjuardesa u nisko-budžetnim avio-kompanijama...

Sve dok nam ne bude opšti ispred ličnog interesa... dade voditeljka šlagvort stjuardesi. NVU KANS - Ko ako ne stjuardesa mlada - postoji već tri godine, spremno preuze stjuardesa. Ne mogu da kažem da smo nešto uspjeli, da se nešto desilo. Ali ljudi koji žive u Bloku V su uspjeli da shvate da je vrijednost njihove imovine tamo mnogo veća ako ne postoji ogromna dvadesetpetospratna zgrada koja se DUP-om tu pojavila ali se nije desila.

Vidiš ti... A ja sam mislio da vrijednost moje nepokretne imovine u Bloku V - riječ je o dva manja i o dva veća stana - konstantno raste zbog činjenice da u Bloku V imamo vrtić - dva vrtića, pardon, pa školu, dom zdravlja... a u City kvartu, poređenja radi, nemaju ni vrtić, ni školu, ni dom zdravlja. Nikad nama Blokopetičanima nije bilo lako da shvatimo, ali kad nam se lijepo objasni...

To bi značilo da je vrijednost lične imovine lični interes, uskoči voditeljka, a ne opšti. Da li je lični interes, u neku ruku, i opšti interes? Gdje je granica?

A onda odnekud iskoči onaj moj kolega i unese se, ničim izazvan, u lice stjuardesi. A da batališ ti? Da batališ! I ti isto, obrati se mladiću, i ti isto da batališ!

A tako znači... Kolega nije startovao samo mene. Kolega ide okolo i govori ljudima da batale. To je njemu od Boga dato. To je njegova misija...

Poslije te oslobađajuće spoznaje utonuh u dubok san, bez snova...

( Borislav Vukićević )