Samoubistvo Venecuele

Zamislite dvije latinoameričke države. Prva je jedna od najstrarijih i najsnažnijih demokratija u regionu. Ima jaču mrežu socijalne zaštite od bilo kojeg susjeda i napreduje u ispunjavanju obećanja da će obezbijediti besplatnu zdravstvenu njegu i bolje obrazovanje za sve građane.

Ona je model društvene pokretljivosti i magnet za imigrante iz Latinske Amerike i Evrope. Mediji su slobodni, politički sistem otvoren, rivalske stranke se žestoko nadmeću na izborima i vlast se redovno mijenja mirnim putem.

Izbjegla je talas vojnih hunti zbog kojih su neke latinoameričke zemlje zapale u diktaturu. Zahvaljujući trajnim političkim savezom i dubokim trgovinskim i investicionim vezama sa SAD, ona je sjedište Latinske Amerike za mnoštvo multinacionalnih korporacija. Ima najbolju infrastrukturu u Južnoj Americi.

I dalje je zemlja u razvoju, nije lišena korupcije, nepravde i lošeg funkcionisanja, ali je prema svim mjerilima dosta ispred ostalih siromašnih zemalja.

Druga država je jedna od najosiromašenijih latinoameričkih nacija i njena najnovija diktatura. Njene škole su dopola puste. Zdravstveni sistem je uništen, tako što se decenijama nije ulagalo, korupcijom i nemarom.

Vratile su se davno iskorijenjene bolesti poput malarije i boginja. Samo malobrojna elita ne gladuje. Zbog epidemije nasilja postala je zemlja sa jednom od najviših stopa ubistava u svijetu. Ona je izvor najveće migracije izbjeglica u Latinskoj Americi, pri čemu su milioni građana pobjegli samo u proteklih nekoliko godina.

Malo ko (osim ostalih autokratskih vlada) priznaje njene namještene izbore, a malobrojni mediji koji nisu pod direktnom kontrolom države ipak se drže zvaničnog stava iz straha od odmazde.

Do kraja 2018, njena ekonomija se smanjila za oko polovinu u posljednjih pet godina. Ona je veliki centar za šverc kokaina, a ključne figure iz političke elite su optužene u SAD u vezi sa narkoticima. Cijene se udvostručuju svakih 25 dana. Glavni aerodrom je uglavnom pust.

Te dvije zemlje su zapravo jedna ista - Venecuela, samo u različitim periodima - s početka 1970-ih i danas.

Transformacija koju je preživjela je tako radikalna da je teško povjerovati da se dogodila bez rata, piše američki list „Forin afers”.

Kratak odgovor na pitanje šta se desilo i kako je situacija pošla tako naopako glasio bi „čavisam”, navodi nedjeljnik.

Za vrijeme vladavine Uga Čavesa i njegovog nasljednika Nikolasa Madura, država je iskusila toksičnu mješavinu bezobzirno destruktivne politike, eskalirajuće autoritarnosti i kleptokratije, sve to pod uticajem Kube koji često podsjeća na okupaciju, pišu Moizes Naim i Fransisko Toro.

Oni tvrde da je ostalo malo opcija za rješavanje situacije i da postoji rizik da će beznađe natjerati narod da razmotri podržavanje opasnih mjera, poput vojne invazije na čelu sa SAD, „koja bi mogla pogoršati situaciju”.

Za mnoge posmatrače, Čavesov kruti socijalizam je kriv za nevolje koje su uslijedile. Međutim, Argentina, Brazil, Čile, Ekvador, Nikaragva i Urugvaj takođe biraju socijalističke vlade posljednjih 20 godina.

Iako sve one imaju političkih i ekonomskih kriza, nijedna, osim Nikaragve, nije implodirala. Umjesto toga, nekoliko njih je prosperiralo.

Ako se propast Venecuele ne može pripisati socijalizmu, možda je nafta krivac. Najkobniji stadijum krize se podudario sa oštrim padom međunarodnih cijena nafte koji je počeo 2014.

Međutim, ni to objašnjenje nije dovoljno. Pad Venecuele je počeo prije četiri decenije, a ne prije četiri godine. Do 2003, BDP Venecuele po radniku je već bio opao za 37 odsto sa vrhunca 1978.

Sve svjetske petrodržave su pretrpjele ozbiljan šok 2014. zbog strmoglavnog pada cijena nafte. Samo Venecuela nije moga da izdrži taj pritisak.

Decenije postepenog ekonomskog opadanja otvorile su put Čavesu, harizmatičnom demagogu vođenom zastarjelom ideologijom, da preuzme vlast i uspostavi korumpiranu autokratiju po modelu kubanske diktature.

Iako je kriza prethodila Čavesovom dolasku na vlast, njegova zaostavština i uticaj Kube moraju biti glavni za bilo kakav pokušaj da se ona objasni, ocjenjuje se u analizi.

Čaves se utisnuo u nacionalnu svijest Venecuele 4. februara 1992, kada je poveo neuspješni pokušaj puča. Zbog toga je završio u zatvoru, ali je postao heroj naroda i otjelotvorenje rastućih frustracija zbog decenije ekonomske stragnacije.

Pošto je pomilovan, kandidovao se za predsjednika kao autsajder i ubjedljivo pobijedio, okončavši dvostranački sistem koji je dominirao 40 godina. Venecuela je do 1970-ih postala najbogatija država i jedna od 20 najbogatijih u svijetu, sa BDP per capita većem nego u Španiji, Grčkoj i Izraelu i samo 13 odsto nižem od Velike Britanije.

Do 1980-ih, oslabljeno tržište nafte je okončalo period brzog rasta. Niži prihod od nafte je značio kresanje javne potrošnje, manje socijalne programe, devalvaciju valute, neobuzdanu inflaciju, bankarsku krizu, porast nezaposlenosti i nevolje za siromašne. Ipak, kad je Čaves došao na vlast, Venecuela je imala drugi najveći prihod per capita u regionu, iza Argentine.

Čavesovom usponu je doprinijelo i nezadovoljstvo birača ekonomskom nejednakošću koju je podsticala rasprostranjena korupcija. Međutim, kad je on došao na vlast, prihod se ravnopravnije raspoređivao u Venecueli nego u bilo kojoj drugoj susjednoj državi.

Pad Venecuele možda nije počeo 1998, ali jeste stagnacija. Cijene nafte su opale na samo 11 dolara za barel, što je dovelo do nove runde štednje.

Čavesove elokventne osude nejednakosti, siromaštva, korupcije i ušančene političke elite pogodile su u živac birače, nostalgične za boljim vremenima. Neposobna i samozadovoljna tradicionalna politička i poslovna elita koja se protivila Čavesu nikad nije dosegla njegovu popularnost u narodu, ističe „Forin afers”.

On je postao ikona latinomeričke ljevice koja je uskoro stekla pristalice širom svijeta. Predvodio je sve veći globalni talas antiamerikanizma podstaknutog invazijom na Irak.

Kod kuće je centralizovao vlast i nije tolerisao protivljenje. Neutralisao je ne samo opozicione političare nego i saveznike koji su se usudili da ospore njegovu politiku. Politička debata je nestala, a vlada je sprovodila radikalni program bez puno promišljanja i istinske provjere.

Dekret o zemljišnoj reformi 2001. koji je Čaves donio bez konsultacije, bio je nagovještaj onoga što slijedi. Velike komercijalne farme su predate seoskim zadrugama koje nisu imale tehničku ekspertizu, vještinu upravljanja ili pristup kapitalu za dovoljnu produktivnost.

Proizvodnja hrane je doživjela kolaps. Vlada je i u drugim sektorima uvele slične mjere. Eksproprisala je strane naftne projekte bez nadoknade i dala ih politički imenovanim osobama koje nisu imale tehničku stručnost da ih vode.

Nacionalizovala je javne usluge i glavnog telekomunikacionog operatera, zbog čega je Venecuela pogođena hroničnim nestašicama vode i struje i ima jednu od najspornijih internet veza u svijetu.

Preuzela je čelične kompanije, zbog čega je proizvodnja svedena sa 480.000 metričkih tona mjesečno prije nacionalizacije, 2008, na gotovo ništa danas. Slični rezultati uslijedili su nakon preuzimanja aluminijskih kompanija, rudarskih firmi, hotela i avio-kompanija.

Kada su eksproprisane kompanije, pune Čavesovih prijatelja, zapale u nevolje, obratile su se vladi, koja je mogla da ih izbavi. Do 2004, cijene nafte su ponovo porasle, što je vladinu kasu napunilo petrodolarima, koje je Čaves nekontrolisano trošio.

Osim toga, Kina je lako davala kredite u zamjenu za garantovano snabdijevanje sirovom naftom. Uvozeći sve što ispražnjena ekonomija Venecuele nije mogla da proizvodi i pozajmljujući da bi finansirao bum potrošnje, Čaves je mogao privremeno da zaštiti javnost od uticaja svoje katastrofalne politike i zadrži popularnost.

Međutim, radnici naftne industrije su se među prvima pobunili zbog Čavesovih autoritarnih tendencija. Štrajkovali su 2002. i 2003. tražeći nove predsjedničke izbore.

Čaves je smijenio skoro pola radne snage u državoj naftnoj kompaniji i nametnuo tajni režim kontrole razmjene valute. Taj sistem se pretvorio u leglo korupcije jer su prijatelji režima shvatili da se arbitražom između državnog deviznog kursa i crnog tržišta mogu obogatiti preko noći.

Dok je ova kleprokratija usavršavala umijeće sipanja naftnih prihoda u svoje džepove, police u prodavnicama su bile sve praznije.

„Forin afers” navodi da se sve to moglo predvidjeti, ali, što su lokalni i međunarodni eksperti više dizali uzbunu, to se vlada čvršće držala svog programa. Upozorenja tehnokrata su za Čavesa bila znak da je revolucija na pravom putu.

Čavesu je 2011. dijagnostikovan rak. Čuveni onkolozi iz Brazila i SAD su se ponudili da ga liječe, ali je on izabrao Kubu u koju je imao povjerenja ne samo kada je liječenje u pitanju nego i da će biti diskretna povodom njegovog stanja.

Kako je bolest napredovala, jačala je njegova zavisnost od Havane i misterija o njegovom zdravstvenom stanju.

Kada je objavljena njegova smrt 5. marta 2013, jedino što je bilo jasno u atmosferi tajnovitosti je da će Maduro, kojeg je izabrao za nasljednika, nastaviti tradiciju uticaja Kube.

Čaves je dugo vido Kubu kao model revolucije i od Fidela Kastra tražio savjet u kritičnim momentima. Venecuela je, zauzvrat, slala naftu.

Uz kubanske smjernice, Maduro je duboko podrio ekonomske slobode i izbrisao preostale tragove liberalizma iz državne politike i institucija. Nastavio je Čavesovu praksu zatvaranja, slanja u izgnanstvo i zabrane bavljenja politikom opozicionim liderima koji bi postali previše popularni ili teški za saradnju.

Produbio je saveze sa nekoliko antiameričkih i antizapadnih režima, okrećući se Rusiji za oružje, sajber bezbjedost i ekspertizu u proizvodnji nafte, Kini za finansiranje i infrastrukturu, Bjelorusiji za izgranju stanova, a Iranu za proizvodnju automobila.

Kako je Maduro prekinuo preostale veze u tradicionalnim savezima sa Vašingtonom i drugim latinoameričkim demokratijama, izgubio je pristup valjanim ekonomskim savjetima.

Iako su ga ekonomisti upozoravali na inflaciju, Maduro se oslanjao na savjete Kube i marginalne marksističke političke savjetnike koji su ga uvjeravali da krpljenje rupa u budžetu svježim novcem neće imati posljedice. Neizbježno, uslijedila je razorna hiperinflacija.

Naim i Toro ističu da su toksična kombinacija uticaja Kube, rasprostranjene korupcije, uklanjanja mehanizama demokratske kontrole i čiste nesposobnosti zarobili Venecuelu u katastrofalnoj ekonomskoj politici.

„Forin afers” piše da su skoro sve liberalne demokratije koje proizvode naftu, poput Norveške, Britanije i SAD, bile demokratije prije nego što su postale proizvođači nafte. Autokratije koje su pronašle naftu, poput Angole, Bruneja, Irana i Rusije nisu uspjele da prerastu u liberalne demokratije. Tokom četiri decenije je izgledalo da Venecuela to pobija jer se demokratizovala i liberalizovala 1958, decenijama nakon što je pronašla naftu.

Međutim, dodaje se u analizi, ispostavilo se da su korijeni njene liberalne demokratije slabi. Dvije decenije loše ekonomije desetkovale su popularnost tradicionalnih političkih stranaka, a harizmatični demagog, na talasu naftnog buma, preuzeo je kormilo.

U tim neobičnim okolnostima, mogao je da počisti cijelu strukturu demokratske kontrole i ravnoteže vlasti za samo nekoliko godina.

Kada je desetogodišnji naftni bum okončan 2014, Venecuela nije ostala samo bez prihoda od kojih je zavisila Čavesova popularnost i međunarodni uticaj, nego i bez pristupa stranim kreditnim tržištima. To je zemlji ostavilo ogroman dug i krediti još nisu vraćeni.

Venecuela je ostala sa politikom tipičnom za autokratije koje otkriju naftu: predatorska oligarhija koja ignoriše običan narod dok god je miran, a nasilno ga guši kada protestuje.

Američki časopis navodi da trenutna kriza postaje najgora humanitarna katastrofa u zapadnoj hemisferi. Hiperinflacija je dostigla milion procenata godišnje, pa 61 odsto Venecuelanaca živi u esktremnom siromaštvu, 89 odsto ispitanih je kazalo da nema novca da kupi dovoljno hrane za porodicu a 64 odsto je prijavilo da je zbog gladi smršalo u prosjeku 11 kilograma.

Oko deset odsto stanovništva - 2,6 miliona Venecuelanaca, je pobjeglo u susjedne države.

U međuvremenu, kriminalni biznis se vodi ne uprkos državi, ili u saradnji sa državom, nego direktno preko nje.

Trgovina drogom je uz proizvodnju nafte i valutnu arbitražu postala ključni izvor profita za one koji su bliski vladajućoj eliti. Mala povezana elita je takođe u neviđenoj mjeri pokrala nacionalnu imovinu.

Južnio dio zemlje je postao eksploatatorski ilegalni rudarski kamp, gdje očajni narod koji je glad natjerala da napuste gradove pokušava da zaradi u nebezbjednim rudnicima koje vode kriminalne bande.

Širom zemlje, zatvorske bande, koje rade u saradnji sa vladinim snagama bezbjednosti, bave se unosnim reketiranjem koje ih čini de fakto civilnom vlašću. Ministarstvo finansija, centralna banka i nacionalna naftna kompanije opstale su laboratorije za komplikovani finansijski kriminal.

Usljed kolapsa ekonomije, linija koja dijeli državu od kriminalnih udruženja skoro je izbrisana.

Vojna invazija bi pogoršala stanje, dati moć narodu

Donald Tramp je kao jednu od opcija za Venecuelu pominjao i vojnu invaziju. „Forin polisi” ističe da su te njegove „fantazije” izuzetno opasne. Iako bi vojni napad vjerovatno bez problema brzo zbacio Madura, ono što bi uslijedilo moglo bi biti mnogo gore, „što Iračani i Libijci dobro znaju”.

„Kada spoljne sile zbace autokratu neke propale države, mnogo je vjerovatnije da će uslijediti haos nego stabilnost, kamoli demokratija”.

I u slučaju da Madura naslijedi potpuno nova vlada, čeka je zastrašujući zadatak. Morala bi da smanji ogromnu ulogu koju vojska igra u svim oblastima javnog sektora. Da počne od nule u vraćanju osnovnih usluga u zdravstvu, obrazovanju i nametanju zakona.

Morala bi da obnovi naftnu industriju i stimuliše rast u drugim ekonomskim sektorima. Da se oslobodi švercera droge, zatvorskih reketaša, predatorskih rudnika, bogatih kriminalnih finansijera i iznuđivača koji su se zakačili za svaki dio države.

A sve te promjene bi morala da sprovede u kontekstu toksičnog, anarhičnog političkog okruženja i teške ekonomske krize.

Moizes i Toro ocjenjuju da će, imajući u vidu obim tih prepreka, Venecuela još dugo ostati nestabilna. Neposredni izazov za građane, njihove lidere i međunarodnu zajednicu je da ograniče posljedice pada.

Uprkos svim nevoljama koje preživljavaju, narod Venecuele nikad nije prestao da se bori protiv loše vladavine, ističu autori.

Prema njihovom mišljenju, Venecuelanci ne bi trebalo da se nadaju vojnoj invaziji nego da osiguraju da se ne ugasi žar protesta i društvenih nemira i da se održi otpor diktaturi.

„Tradicija protesta mogla bi jednog dana postaviti temelje za oporavak građanskih institucija i demokratske prakse. To neće biti jednostavno niti brzo. Vraćanje države sa ivice propasti nikada nije”.

( Angelina Šofranac )