Hadžimanov: Granice država su samo linije u pijesku

Beogradski džez muzičar Vasil Hadžimanov sa svojim bendom već godinama je tradicionalni i rado viđeni gost KIC-a “Budo Tomović” u Podgorici.

Zato ne čudi što će i ova godina u toj instituciji na određeni način početi i koncertom VH benda, koji u glavni grad Crne Gore dolazi na talasu promocije aktuelnog albuma “Lines In Sand”.

Novo izdanje nastavilo je uspješnu putanju koju je zacrtao prethodni album “Alive” i donijelo poznatom muzičaru i njegovoj ekipi pregršt pohvala za 12 kompozicija snimljenih uživo u studiju Binta Sound.

Podgorička publika biće u prilici 7. februara u Velikoj sali KIC-a od 20 časova da se uvjeri i zašto.

“Vjerujem da će biti jednako sjajno kao i prošlih puta, jer svaki naš koncert u KIC-u je bio uspješan, pozitivan... Sa takvim skorom, što bi se reklo, normalno je da ne putujem u Podgoricu sa bilo kakvim drugim očekivanjima osim pozitivnim i lijepim”, kazao je Hadžimanov na početku razgovora za “Magazin” tokom kojeg je pričao o predstojećim nastupima, aktuelnom izdanju, mladim crnogorskim muzičarima, saradnji sa članovima porodice i drugim temama.

Šta je ovaj put drugačije u odnosu na Vaše prethodno gostovanje u Podgorici; u međuvremenu ste objavili i album?

Pa to je muzika. Muzika je drugačija, pa čak i da dolazimo svaki dan, pošto se mi bavimo muzikom koja je takva da i kad sviraš iste pjesme svaki je koncert drugačiji.

Ovog puta sviramo naš novi album “Lines In Sand” koji je izašao odavno i vrijeme je da ga konačno predstavimo i podgoričkoj publici, budući da je do sada dobio odlične kritike.

Red je da se pojavimo i tamo, naravno gdje drugo do u KIC-u, jer smo tamo redovni. A tamo smo redovni zato što imamo fantastičnu saradnju sa Majom Popović i svima koji rade u toj ustanovi.

Prošli put ste imali i radionice, radili ste sa mladim muzičarima odavde, da li će nešto slično biti i sad, hoćete li imati nekih aktivnosti van koncerta?

Ne, ovog puta samo promocija albuma i koncert. Ono je bilo baš planirano dosta unaprijed, mi smo tad u Podgorici proveli praktično nedjelju dana.

Učestvovali su tada i muzičari i profesori iz Makedonije, bila je to u svakom slučaju malo veća akcija, ali isto tako uspješna. Mladi muzičari su bili fantastični. Ovoga puta dolazimo kao bend sa novom muzikom.

Kakve utiske nosite iz komunikacije sa našim mlađim muzičarima?

Jedna od onih koje bi definitivno trebalo izdvojiti je kćerka Šuleta Jovovića, Sara koja je sada na Berkliju i završava prvu godinu. Ona je jedan izuzetan talentovani pijanista i slobodno mogu da joj predvidim jednu divnu karijeru. Ona je bila jedna od prisutnih među mladim muzičarima ne samo iz Crne Gore, nego i Srbije i Makedonije.

Ljudi koji dođu tu, ti mladi ljudi koji se pojave, oni u 90 odsto slučajeva znaju zašto su tu i veoma su fokusirani, veoma su profesionalni. Danas mladi imaju i tu dostupnost informacija koja im može dosta značiti na polju napretka. Vidjelo se da to oni koriste, da su puni želje i interesovanja za džez muzikom i onda je bilo lijepo raditi sa njima.

Jeste li zadovoljni kako je “Lines in Sand” prihvaćen, dosta je pozitivnih recenzija pokupio širom svijeta?

Da, opet smo izdali album za MoonJune Records iz Njujorka. To nam je drugi album za njih, prvi je bio “Alive” sa Dejvidom Binijem, a sad ovaj “Lines In Sand”. Taj prvi je isto dobio ovacije kritičara, čak smo se našli listi najboljih albuma po izboru čuvenog američkog džez magazina “Downbeat”, što je nevjerovatan uspjeh ako živiš i radiš u Srbiji ili u regionu.

Tako da sad ljudi već znaju o čemu i o kome se radi, a ove recenzije do sad koje su napisane su sve bile u superlativu, meni je čak bilo neprijatno koliko nas hvale i koliko su oduševljeni. Ovaj album jeste drugačiji od prošlog, ali očigledno je jednako kvalitetan, možda čak i za nijansu bolji.

Zašto “Lines In Sand” kao naziv, taj naslov kao da sugeriše neku prolaznost?

Može da se gleda i tako. Moja prva asocijacija na taj termin su državne granice, koje su zapravo samo linije u pijesku. I ako tako na njih gledamo onda možemo neke stvari promjeniti.

Kad smo kod granica, niste ih imali kad su žanrovi u pitanju, svi recenzenti su isticali koliko je teško odrediti žanr albuma. Kad radite koliko razmišljate o tome, postoji li granica preko koje ne prelazite?

Granice ne postoje dok god je to opravdano i dok god i dalje zadržavamo autentičnost, dok god se čuje taj zvuk ove grupe, ovih ljudi koji sviraju sa mnom. Ako to postoji u suštini cijele stvari, onda zaista nije bitno koji je to žanr i kako se to naziva i da li je to odgovarajuće.

Nije važno kakve su pjesme, koliko da to izađe iz nas najiskrenije i da smo naravno sposobni da odsviramo to. Ovdje na novom izdanju smo proputovali kroz neke stilove koji se jesu pojavljivali i ranije u našoj muzici, ali ne u tolikoj mjeri.

Specifičan je taj neki zvuk kolektivne improvizacije, ako tako mogu da kažem, više neke organske mantre u momentima nego dionica u kojima se solisti ističu, što je inače specifično za džez muziku. Ovdje ima i toga, ali kako rekoh, ima više momenata kolektivne improvizacije i stvari su potpuno otvorene...

Zapravo, ti recenzenti koliko god su bili oduševljeni tim momentom, bilo im je teško da to verbalizuju i tako je i meni teško da objasnim to, mislim da će taj album najbolje da se objasni kad neko dođe na koncert i posluša što to radimo.

Jeste li zbog toga odlučili da uživo snimate album, da biste uhvatili taj duh kolektivne improvizacije?

Mi smo inače to radili. I kad smo studiju i kad smo na koncertu naravno sviramo svi zajedno. S jednom bitnom razlikom, u studiju zbog kontrole zvuka i instrumenata moraš neku separaciju da napraviš, da to ne bi ulazilo u tuđe kanale...

Ovdje smo u saradnji sa producentom Markom Perićem odlučili da u studiju ne koristimo slušalice, nego da se izvor zvuka čuje iz pojačala i instrumenata, što je najbolja moguća kombinacija za usnimiti, a da ne pređe to u neku kakofoniju.

Sa druge strane, ta vrsta snimanja omogućava da se lakše oslobodimo i lakše pravimo tu interakciju između nas, budemo inspirativniji jedni prema drugima.

Dosta recenzenata je istaklo i ulogu vaše kćerke Marte koja gostuje na jednoj pjesmi, kako je ta saradnja sa njom funkcionisala?

Marta se pojavila još 2003, sa tri godine, na albumu “Kafanki”, tako da to nije nikakva novost (smijeh). Marta je tad kao dijete otpjevala tu malu dionicu i evo sad 15 godina kasnije, kad ima 18 godina i kad je uveliko krenula u ozbiljnu karijeru pjevačice u kategoriji solo pjevanja stvorili su se uslovi, da tako kažem, da se ona nađe na toj jednoj pjesmi.

Ljudi moraju da shvate da kad odlučimo da se neko pridruži ekipi to je uvijek pažljivo osmišljeno i nije samo zato da bi stavili nečije ime, pa makar to bila i moja kćerka. Tako da je njen zadatak bio poprilično težak jer je melodija u toj pjesmi gdje ona pjeva u dosta visokom registru, ali je ona to uradila sjajno i vidim da se to svima dopada.

Je li olakšavajuće ili otežavajuće sarađivati sa članovima porodice?

Sa jedne strane je olakšavajuće, a sa druge otežavajuće. Mogu da ti budu članovi familije koliko god hoćeš, ali prije svega moraju da budu dobri ljudi i veliki profesionalci kad radite na pjesmi. Sva sreća moji članovi familije su i dobri ljudi i profesionalci, tako da je zadovoljstvo raditi sa njima.

Kakvi su vam dalji planovi za ostatak godine?

Čekaju nas naravno koncerti na sve strane, ostaje nam kao i svi da probamo da izađemo sa ovog prostora, da što više proputujemo, mada je to prilično teško.

Jer kako godine idu tako se ta muzička scena tako namješta da je veoma teško da odavde napraviš neku ozbiljniju karijeru u zapadnoj Evropi, ali cilj je taj. Da se prezentuje naša muzika po regionu i šire, jer volimo da sviramo i želimo da sviramo što više.

Ove godine planiram da predstavim i moj album, a paralelno sa tim radim na nekoliko interesantnih projekata. Imao sam sa Biserom Veletanlić, Gabi Novak i Matijom Dedićem krajem prošle godine u bivšem Domu sindikata jedan zanimljiv koncert i planiram naredne godine isto da se desi u susjednim državama, bivšim jugoslovenskim republikama. Ne mogu da se požalim, zaista puno radim i prije svega radim ono što želim.

To je jedan ekskluzivitet kojim ne znam ko može da se pohvali.

( Stefan Strugar )