STAV
Svilen gajtan za Tabački most
Danas su prepoznatljivosti Podgorice, Sahat-kula, Gimnazija, Stari most na sastavcima, Tabački most, Jusovača… Razmišljam koliko će njih izdržati zub vremena (čitaj interesa građevinskog lobija)
Krajem XIX vijeka počinje širenje Podgorice na tzv. livadama, na desnoj obali Ribnice prema brdu Gorica. Sokake Stare varoši zamjenjuju široke ulice, bulevari, zgrade, hoteli. Starovarošani i novovaroši nastavljaju svoj život, razvijajući Podgoricu koja izrasta u moderan grad. Sastaju se na granici na obalama Ribnice i sastavcima, ne zaboravljajući kultna mjesta u Staroj varoši, ali i stvarajući nova u Novoj Varoši.
A spajali su ih Stari most-Most na sastavcima, Knjeginjin most i Tabački most, svi na Ribnici. Bila su to sastajališta veselih Podgoričana. I danas se pjevuši pjesma Stara varoš da te Bog ubije. A “bogova”, koji su je rušili, bilo je premnogo. Mnoge pjesme pamti Tabački most.
Stari most na sastavcima i dalje prkosi vremenu, opstao, odolio zubu vremena i, za sada, napadima (ne)prijatelja. Knjeginjin most srušili su saveznici. Tabački most će modernizovati. Biće isti, samo malo drugačiji. Ispeglaće ga sa pet na devet metara, učauriti za buduća pokoljenja. Prijatelji Podgorice, pobornici modernizacije, kažu: imate ga na fotografijama i slikama. Na žalost, uspjeli smo da Staru Varoš osakatimo, ostavimo bez duše, a da ćemo grešku ponoviti i sa Novom Varoši moglo se pretpostavljati. Ostale su stare pjesme da nas podsjećaju na ta vremena. I nove da nas opominju.
Takva nam je Podgorica, ona stara što nestaje, napisa staropodgoričanin Bimo Abdović. A nestala su mnoga mjesta, koja pamte Podgoričani. Kino Kultura, knjižara Kultura, Banja, Hotel Crna Gora… Podgorica se gradila, rušila, pa opet gradila, i ponovo… Gradili Podgoričani, rušili prijatelji, a rijetko neprijatelji. (Staro)Podgoričani ćutali, ćute i ćutaće. Današnji Podgoričani, kojih na sreću ima iz svih krajeva Crne Gore i bivše Jugoslavije, sa manje sjete, nastavljaju neslavnu tradiciju.
Kako smo (sa)čuvali Podgoricu?
Spomenik Velikom vojvodi Mirku Petroviću, koji se nalazio na glavnom trgu Nove varoši, danas Trg Republike, podigli su Podgoričani 1896. a srušili izabrani protivnici dinastije Petrović i Crne Gore, decembra 1918. godine.
Najveća stradanja, žrtve i rušenja doživjela je Podgorica od bombardovanja krajem II svjetskog rata. Bilo je to prije 70 godina. To nijesu uradili neprijatelji nego saveznici. Bez najave, znanja ili prijateljskog upozorenja, pokosili su Podgoricu. O vremenu Kad je Podgorica plakala, ni danas se ne govori. Ostaju samo svjedočenja preživjelih, satkana u knjigama. Nijemi svjedok toga vremena je bio Tabački most. Tom prilikom je srušen Knjeginjin most.
Novoizgrađeni most na Ribnici je tek prije par godina dobio ime stradalih u bombardovanju. Drugi novi most, nedaleko od njega, dobio je ime glavnog saveznika. Podgorica se zahvalila spomen-obilježjem stradalim avionskim posadama savezničkih snaga koje su dale život za slobodu 1939-1945. A jesu li se saveznici izvinili Podgorici za hiljade stradalih i rušenje grada?
Kuća Rogošića, pored Sahat-kule, srušena je poslije rata radi realizacije novih rješenja. Takvih rješenja-rušenja kasnije je bilo mnogo. Dok đevojke kraj mlinova umivaju bijelo lice, sa brijega se pjesma čuje oj vesela, veselice… pjeva Žuti. Od mlinova nijesu ostali ni temelji. Nemirnu ćud ove rijeke, koju pamte Staropodgoričani, izabrani su ukrotili. Danas ponosna Ribnica teče - kanalom.
Bolja sudbina nije zadesila ni čuveno Tursko kupatilo ili Banju na koju su Podgoričani bili ponosni. Odabrani među nama, otfikarili joj glavu. Ako je za utjehu, Banja danas ima najskuplju “tendu”. Sama je kriva što se našla na putu gradnje savremenog bulevara. Samo da se neko ne sjeti da produži ulicu Oktobarske revolucije prema mostu Union bridž. Ode Sahat-kula. A Morača… Draži ove rijeke, prepoznatljivo graditeljsko zdanje i plaža Labud otišli u zaborav. Nestali skokovi sa pećina, stijena, visećeg mosta koji su izazivali divljenje hiljada kupača. Danas pusta plaža.
I Ribnica pamti svoje kupače. Ispod mosta, za Božić, dolazile su Podgoričanke i uzimale vodu koju su čuvale do sljedeće godine. Zna to dobro Tabački most. Kino Kultura, kultno mjesto u koje su išla đeca, mladi, stari, ali i najstariji Podgoričani. Svi su imali svoj film, vrijeme, mjesto. Pamte se veliki filmski događaji, promocije ... Našu ljepoticu srušili, jer je ruglo grada, koje ne donosi prihod. Da je što valjala, zaštitili bi je kao spomenik.
Depedogen, staro tursko utvrđenje na sastavcima kojeg su posjećivali i Starovarošani i Novovarošani. Od velike građevine ostali okrnjci od zidina. Valjda su se kuće gradile od kamena sa tvrđave. Kad smo koristili kamen sa Duklje, što ne bi i sa tvrđave, bliže je. Umjesto tablji, danas su tu kante za smeće.
Kroz Staru Varoš je prošla Jadranska magistrala, kroz Duklju željeznička pruga, a u najavi je autoput Bar-Boljare i Jadransko-jonski autoput. Bojim se da ćemo ostati bez pola Podgorice. Zelene površine u Novoj varoši, koje su krasile grad, bile poligon za dječje igre, više ne postoje. Nikle su zgrade, garaže. A imali smo đe gradit, da ne slažemo zgrade kao lego kockice.
Ipak smo dobili novi Kraljevski park, uz ogradu koju krase šiljci, valjda da zaštite podgoričku đecu i sačuvaju mobilijar. Ulica Slobode sve više liči na spomen obilježje, nego na modernu ulicu. Nove zgrad(ic)e u mermeru, visoke, uske, a pored njih niske, stare kuće na izdisaju. Da, raste novo drveće.
Decenijski miris lipa iz dijela Hercegovačke ulice zamijeni beton. Drugi dio ove ulice čeka sječa, uređenje i nove sadnice. Ostalo je da kod Hamze pijemo bozu, kao nekad, i čekamo hlad magnolija. Hotel Crna Gora otvoren je 1953. Radio dobro, doživio penziju (invalidsku) i naprasno nestao.
Danas su prepoznatljivosti Podgorice, Sahat-kula, Gimnazija, Stari most na sastavcima, Tabački most, Jusovača… Razmišljam koliko će njih izdržati zub vremena (čitaj interesa građevinskog lobija). Neko bi Ajfelov toranj nazvao skalamerijom ali je to simbol koji ljubomorno čuvaju Parižani. I nama je Tabački most jedan, prepoznatljiv, a neki moćnici misle da građevina starih preko 300 godina ima na svakom koraku. Dakle, Podgoričani? Hoće li Tabački most svjedočiti pola milenijuma, Sahat-kula dočekati 350. rođendan, Gimnazija 110… Izgleda, jedna briga manje. Spreman je svilen gajtan za TABAČKI MOST.
( Vlatko Mihailović )