Doba nereda

Istorijska razdoblja je teško prepoznati prije nego što se završe. Renesansa je postala renesansa tek u retrospektivi; isto se može reći za Mračni srednji vijek koji joj je prethodio i bilo koju drugu eru. Razlog je jednostavan: nemoguće je znati da li je neki obećavajući ili problematični razvoj događaja usamljen ili je početak nekog trajnog trenda.

Bez obzira na to, rekao bih da smo svjedoci kraja jedne ere svjetske istorije i nastanka druge. Prošlo je 25 godina od pada Berlinskog zida, kojim je okončan 40-godišnji Hladni rat. Uslijedilo je doba američke nadmoći, povećanog prosperiteta za mnoge, pojave velikog broja relativno otvorenih društava i političkih sistema, te rasprostranjenog mira, uključujući značajnu saradnju među velikim silama. Sada se završila i ta era, najavljujući daleko neuređeniju i nemirniju epohu.

Bliski istok je u ranim fazama savremenog Tridesetogodišnjeg rata, u kojima je političkim i vjerskim lojalnostima suđeno da potpaljuju odužene i ponekad divljačke sukobe unutar i preko nacionalnih granica. Svojim ponašanjem u Ukrajini i drugdje, Rusija je osporila ono što je bio uglavnom stabilni evropski poredak, zasnovan na legalnom principu da se teritorija ne može osvajati vojnom silom.

Azija je, sa svoje strane, ostala uglavnom mirna. Međutim, taj mir je nestabilan, koji bi mogao biti narušen u svakom trenutku, zbog velikog broja neriješenih teritorijalnih pretenzija, rastućeg nacionalizma i oskudnosti bilateralnih ili regionalnih diplomatskih uređenja dovoljno snažnih da spriječe ili ublaže sukobe. U međuvremenu, globalni napori da uspore klimatske promjene, promoviše trgovina, odrede nova pravila za digitalno doba i spriječi ili obuzda izbijanje zaraznih bolesti, ispostavili su se kao neadekvatni.

Neki od razloga zašto se to dešava odražavaju fundamentalne promjene u svijetu, uključujući širenje moći na sve veći broj država i nedržavnih aktera, od terorističkih organizacija i milicija do korporacija i NVO. Kontrola emisije gasova koji izazivaju efekat staklene bašte i globalnog protoka droge, oružja, terorista, ne bi bio lak zadatak ni u idealnim uslovima; otežava ga nedostatak konsenzusa oko toga šta raditi i nedostatak volje da se djeluje čak i kada sporazum postoji.

Drugi razlozi za sve veći globalni nered imaju veze sa Sjedinjenim Državama. Irački rat 2003. je pogoršao sunitsko-šiitske tenzije i uklonio kritičnu barijeru za iranske ambicije. U skorije vrijeme, SAD su pozvale na promjenu režima u Siriji, ali su učinile malo da je realizuju, čak i nakon što su vladine snage, ignorišući američka upozorenja, iznova koristile hemijsko oružje. U tom regionu je nastao vakuum koji je popunila Islamska država. U Aziji, SAD su artikulisale novu politiku pojačanog angažovanja (takozvani strateški zaokret ka tom regionu), ali su potom učinile malo toga da to realizuju.

Posljedica ovih i drugih epizoda je bila pojava rasprostranjene sumnje u kredibilitet i pouzdanost SAD. Kao rezultat toga, sve veći broj vlada i ostalih je počeo da se ponaša nezavisno.

Takođe postoje lokalna objašnjenja za sve veću globalnu nestabilnost. Bliski istok pati od previše netolerancije i premalo sloge oko granica između vlade i društva ili uloge religije unutar njih. U međuvremenu, države u tom regionu i blizu njega čine malo na sprečavanju porasta ekstremizma ili njegovog obuzdavanja tamo gdje se pojavi.

Rusija tokom vladavine Vladimira Putina djeluje riješeno da pomoću zastrašivanja i sile povrati izgubljene djelove svog carstva. Evropi sve više nedostaju sredstva i mentalni sklop da igra značajnu globalnu ulogu. Previše azijskih vlada toleriše ili ohrabruje nacionalizam umjesto da priprema svoj narod za teške ali neophodne kompromise sa susjedima.

Svakako nismo na pragu novog mračnog vijeka. Međuzavisnost djeluje kao kočnica za ono što vlade mogu da urade a da ne naškode sebi. Svjetska ekonomija se donekle oporavila od kraha prije šest godina. Evropa je uglavnom stabilna, kao i Latinska Amerika i sve veći dio Afrike.

Takođe postoji mogućnost odvraćanja novog meteža. Međunarodni pregovori bi mogli proizvesti ishod koji bi Iran lišili nuklearnog kapaciteta u dovoljnoj mjeri da njegovi susjedi ne osjete potrebu da napadnu ili razviju takvo oružje. Mogli bi se preduzeti koraci da se Islamska država vojno oslabi, smanji njeno snabdijevanje regrutima i dolarima, i pomogne nekim njenim potencijalnim metama. Sankcije i niže cijene nafte bi mogle navesti Rusiju da prihvati kompromis oko Ukrajine. Azijske vlade bi i dalje mogle izabrati regionalne sporazume koji idu u korist miru.

Međutim, ono što je moguće postići vjerovatno će biti ograničeno domaćom politikom država, odsustvom međunarodnog konsenzusa i opadanjem uticaja SAD, koji ni jedna druga država nije u stanju da zamijeni a malo ko je spreman da čak podrži promovisanje reda. Rezultat je svijet manje miran, manje uspješan i manje spreman da odgovara na izazove sa kojima je suočen nego što je to bio u eri nakon Hladnog rata.

Prevela: A. ŠOFRANAC Copyright: Project Syndicate, 2014.

( Ričard N. Has )