"Nikad neću zaboraviti..."

S proljeća 1972. u nekim krajevima SFRJ, harala je variola vera, opaka epidemija velikih boginja. Smrt je kosila kao snoplje. Zemlja na nogama.

Stavljajući svoje živote na kocku, ljekari, Šuvaković i Kecmanović, 17. marta hrabro su otputovali u žarište variole, Đakovicu. S njima, Miška Tomašević, glavna sestra na Klinici za infektivne bolesti u Beogradu i njena koleginica Zorica Ristić.

Miška se upravo spremala u posjetu roditeljima, uglednoj beranskoj učiteljskoj porodici Radomira Tomaševića. Ali, iznenada je morala na težak put. Čim je primila vakcinu, sjela je na prvi voz. A moglo se desiti da joj se vakcina ne primi, pa da i sama oboli.

Mjesec dana borbe

- Prvih šesnaest dana bili su neopisivo dugi. Toliko traje vrijeme inkubacije. A mi nijesmo bile sigurne da li će nas mimoići bolest - sjeća se Miška Tomašević. - Moja koleginica Zorica često mi je govorila: “Miška, ako slučajno obolim, nemoj me ostavljati”. Moram priznati da mi nije bilo prijatno da otputujem, ali pošto je to tražio šef Odjeljenja, dr Šuvaković, ja se nijesam protivila…

U Prizrenu su tada četiri osobe bile oboljele od velikih boginja; u Đakovici takođe četiri. Zbog boljih uslova, oboljeli iz Prizrena prebačeni su u đakovačku bolnicu.

- Vidjela sam ih kroz prozor. Strašno su izgledali. Takve bolesnike jedino smo vidjeli na fotosu koji nam je profesor Šuvaković donio iz Indije - veli Miška Tomašević. - Onda smo otišli u Đakovicu. Samo u toku jednog dana primili smo devetnaest bolesnika. Bili su to zaista teški časovi bdjenja, dugih, neprospavanih noći. Mnogi su izliječeni, a mnoge nam je otrgnula smrt.

Dobro se sjeća bolesnika koji je prvi umro.

- Zvao se Jemini. Zatekli smo ga s troje njegove djece. Umro je on i njegovo najmlađe dijete od sedam nedjelja - kaže glavna mediciska sestra Miška. - Kasnije su u bolnicu doveli njegovu ženu i drugo troje djece…

Bili su to teški i dramatični trenuci; mjesec dana borbe za živote.

- Najviše me pogodila smrt jednog dječaka od šesnaest godina - sjeća se Miška. - Zvao se Vulja. Umro je od takozvane purpura variole. To je najteži slučaj. Ne dolazi do osipa, već do krvarenja u organizmu. Nikad neću zaboraviti trenutak kada me je dječak upitao: “Sestro, kad ću ja kući?” Poslije tri sata je umro. Tražio je mekši dušek jer su ga boljela krsta, a to je glavni simptom variole, i ja sam mu donijela novi jogi dušek. Jedna djevojka, Gita, takođe mi je ostala u neizbrisivom sjećanju. U bolnici je ležala dva dana, a zatim je umrla. Zapomagala je zbog bolova u krstima, molila je da je masiramo. I ja sam je neprestano masirala…

Noći su bile strašne

Miška priča, a u njenim kestenjastim očima naziru se sjeta i žalost za ovim mladim ljudima kojih više nema.

- Dani su nam još nekako proticali. Noći su bile strašne. - kaže Miška. - U jednoj takvoj noći umro mi je devetnaestogodišnji mladić. I to u trenutku kad sam mu davala plazmu. Najednom sam primijetila da ne diše. Njegova smrt za nas je bila pravi šok. Zorica i ja smo govorile jedna drugoj: ako obolimo, daj Bože da to bude purpura variola, od koje se odmah umire. A kada je minuo šesnaesti dan, kada smo već mogle da budemo sigurne da nas je bolest mimoišla, otišle smo na večeru da se častimo. Bilo je trenutaka kad nam je sve izgledalo beznadežno. Ohrabrenje se počelo rađati tek kad su primijećeni znaci ozdravljenja pojedinih bolesnika. Mnoge smo izliječili. Mnogi su ozdravili. To je bila najveća nagrada za naš trud, za naše ljekare Šuvakovića i Kecmanovića koji su ulagali izuzetne napore radeći od sedam do dvadeset dva časa, a često i duže. Srećom, sve je to prošlo. Liči na ružan san. Sada osjećam ogromno olakšanje… Hrabra Crnogorka nije ustuknula pred opasnošću da i sama oboli. Dobila je nagradno odsustvo, došla u Titograd da čestita stan svojoj sestri Duški; posjetila roditelje u pitomom Lušcu nadomak Ivangrada/Berana.

A zatim?

- Nastaviću posao na Klinici za infektivne bolesti u Beogradu - veli Miška. - Ali sigurna sam da više nikad neću imati tako teških bolesnika. Spomenulo se, ne povratilo se…

( Slobodan Vuković )