Nastavnici su poniženi i bez stava

To što nijesu adekvatno finansijski nagrađeni za jedan od najhitnijih izazova svakog društva obrazovanje novih generacija, samo je jedan od problema prosvjetnih radnika. Loš materijalni položaj, tvrde nastavnici, najmanje im smeta, jer se u svakodnevnom radu susreću sa drugim, za njih, mnogo težim situacijama za rješavanje, zbog kojih se vrlo često osjećaju poniženi. Nastavnik geografije i predsjednik podgoričkog Sindikata prosvjete Slobodan Savović smatra da su nastavnici gurnuti na marginu društva, zbog čega nerijetko i sami prihvata ju izopačene društvene vrijednosti. Prema njegovim riječima, sve češći su primjeri prosvjetnih radnika bez stava. „Nije najveći naš problem loš materijalni položaj. Prema mom mišljenju, najveći problem prosvjetnog radnika je taj je što često na ulici sretne svoje bivše učenike koji su se jedva provlačili kroz školu, kojima su se ocjene preko veze davale. A odjednom je taj učenik bitan i ugledan i odlučuje o sudbini prosvjetnog radnika", kaže Savović. On je jedan od mnogo nastavnika koji četvrtinu vijeka nose dnevnik i pokušavaju da na najbolji način prenesu svoje znanje novim generacijama. Kako kaže, mnoge stvari su se promijenile od kada je prvi put upisao čas u školskom dnevniku.

„Ni roditelji ni đaci više ne gledaju nastavnika kao autoritet. Ono što mene čini tužnim i ujedno i nervira je to što društvo .ne cijeni nastavnike, pa se od prosvjetnih radnika danas traži, ne da budu sa integritetom, već administrativci, poslušnici koji će da se uklope u izvještaje, procente, prosjeke. Nažalost, došli smo u situaciju da imamo mnogo prosvjetnih radnika, ali su danas to ljudi bez stava po bilo kom društvenom pitanju", smatra Savović. Prema njegovim riječima, za takvo ponašanje nastavnika postoje dva moguća razloga strah da ne izgube posao, i lična korist koja se u prosvjeti u posljednje vrijeme postavlja kao primarna. „Sve češća je praksa da se prosvjetni radnici trkaju da budu razredne starješine onoj djeci koja su im u tom momentu neophodna. Recimo, ako pravi kuću, gleda ima li u tom odjeljenju djeteta preduzimača. To je najbolje vidljivo kod novih generacija nastavnika. Zapravo, oni se ponašaju vrlo pragmatično, jer to društvo traži od njih", ocijenio je Savović. Dodaje da su Filozofski fakultet nekad upisivali najbolji đaci, a danas to studiraju oni koji nemaju uspjeh za druge, plaćenije fakultete, što takođe može biti jedan od razloga da su i među nastavnicima sebičnost i pohlepa postale prihvatljive. Njegova koleginica, profesorica fizike Mileva Milovanović dodaje da su aktuelni obrazovni zakoni učenicima da li previše prava, a premalo obaveza. „Uzmimo za primjer čestu praksu u srednjim školama: učenik nijednom tokom goI dine nije odgovarao, uvijek je tvrdio da nije spreman. Nastavnik mu zaključi jedinicu, a učenik zatraži ispitivanje pred komisijom, koju mu škola mora odobriti. U toj komisiji nema nastavnika koji mu je predavao cijelu školsku godinu. Ukoliko škola ima interesa, odnosno ako se radi o nekome ko ima dobru vezu, menadžment će se potruditi da taj đak dobije ocjenu sa malo propitivanja. Da apsurd bude veći, onaj nastavnik koji nikad od njega nije čuo odgovor na bilo koje pitanje, predavače mu ponovo. Naravno da smo vrlo poniženi u takvim situiacijama", pojašnjava Milovanovićeva.

Dodaje da vrlo mali broj roditelja žele znanje, a većina je samo zainteresovana za ocjene, pa se za usk pjeh svoje djece interesuju sredinom maja. Postali smo administrativni radnici Milovanović ističe da su obrazovni zakoni od prosvjetnih napravili administrativne radnike. „Vodimo obični dnevnik, pa elektronski koji je puno zahtjevan, posebno za starije kolege. Vrlo su oskudne ponude za informatičke obuke za nas nastavnike. Uz to pišemo i upisnice, svjedočanstva. Tu je i zahtjevna eksterna matura, nakon koje pišemo diplome, a ne stavljamo potpis na njih", objasnila je Milovanović. Direktor, šta to bješe? Savović upozorava da se negdje izgubila i uloga direktora škola. „Oni se ponašaju više kao menadžeri koji se bave finansijama, a manje kao pedagoški rukovodioci. To ne čudi ako znamo da su kriterijumi za izbor dirtektora partijska aktivnost, ali i rođačke i prijateljske veze. Ipak, najzanimljivije je to na koji način direktori rukovode kolektivom. Kad je škola obaveza, direktori kažu da je škola svih zaposlenih. Kad se dijele nagrade, škola je direktorova. Dok god je to tako, a mladi nastavnici to lako ukapiraju, nema potrebe da rade više od onoga što je neophodno."

( Tina Popović )