Autentična leonardovska atmosfera

Krimi radnje (Life of Crime, Daniel Schechter, 2013)

Prošle godine je malo ko očekivao da će „Američka prevara“ Dejvida O Rasela imati deset nominacija za Oskara, a uz to uspjeti da zaradi preko 250 miliona dolara. Kada se uzme u obzir (ne)kvalitet tog filma, nije iznenađenje što smo u međuvremenu gledali poplavu krimića slične tematike čija je radnja bila smještena u osmu deceniju prošlog vijeka. Jedan od takvih filmova je naizgled i „Krimi radnja“ Danijela Šetera, koji je nastao po romanu veterana Elmora Lenarda iz 1978. godine. Međutim, iako to djelo do sada nije uspjelo da se nametne među kritičarima i publikom, pokazuje se da je riječ o jednom od kvalitetnijim filmova u tom podžanru.

Miki Doson (Dženifer Aniston) je žena bogataša Frenka Dosona (Tim Robins) sa kojim ima sina. Kada Frenk ode da se nađe sa ljubavnicom Melani (Ajla Fišer), kriminalci Luj (Džon Hoks) i Ordel (Moz Def) kidnapuju Miki tražeći novac od Frenka. Ono na šta ne računaju je da on želi razvod i da mu razvoj događaja ide na ruku.

Po Lenardovim djelima je do sada snimljeno oko dvadesetak filmova, od kojih su najznačajniji Tarantinova Džeki Braun, kao i Soderbergova Veoma opasna romansa. Međutim, ove ekranizacije su pratile priču, ali ne i atmosferu Lenardovih romana. Po sopstvenim riječima, Lenard je pisao tako što bi iz romana izbacio sve ono što zvuči kao da je napisano. Zbog toga su se njegova djela odlikovala britkim i duhovitim dijalozima, ali su istovremeno imala pristupačnost detektivskih vikend romana.

Kako je Lenardova proza bila istovremeno i komična i dramska, filmski autori su u njoj naglašavali ono što je bilo najpribližnije njihovom izrazu. Tarantino je „Džeki Braun“ očekivano podredio fetišizaciji epohe, dok je Soderberg u „Romansi“ neozbiljnu temu tretirao na ozbiljan način.

Režiser Danijel Šeter, koji potpisuje i scenario „Krimi radnje“, se odlučio da što vjernije prenese duh romana, što znači da je krajnji rezultat nepretenciozno djelo u kome je rediteljski upliv gotovo nevidljiv.

Iako je bilo lako prikazati Ordela kao brutalnog psihopatu, kakav je bio u tumačenju Semjuel L. Džeksona, Šeter se odlučio za suzdržaniji pristup. Ordel ovdje nije prekaljeni ulični borac, već kriminalac koji je spreman da uradi sve kako bi dobio novac, ali ipak gleda da izbjegne otvoren konflikt. Zbog toga se često stiče utisak da gledamo prevaranta koji nije toliko zao, koliko mu je neophodno da zaradi. Iako takav lik izaziva manje reakcija od surovog ubice, njegova suptilna pokvarenost je znatno više u duhu Lenardovog opisa. Odavde se zaključuje da je Šeter odlučio da pojedinačno podredi cjelini, što mu je u potpunosti uspjelo.

"Krimi radnja" je djelo koje, da bi postalo upečatljivije, ujedno treba da postane nametljivije i nasilnije, ali time bi se pretvorilo u još jedan film koji pokušava da nagovjesti dubinu tamo gdje je nema i gdje je, u krajnjoj liniji, nepotrebna. Zbog je ovo prvi film u kome Dženifer Aniston ne djeluje kao da je došla sa snimanja „Prijatelja“, već vjerno dočarava razočaranu ženu bez suvišnog patetisanja i preglumljavanja. Sličnu posvećenost ulozi pokazuje i Tim Robins koji glumi prevaranta kojim je lako manipulisati. I ostali glumci, na čelu sa odmjerenim Džon Hoksom, se drže teme, što daje mogućnost da Lenardovo pisanje, odnosno Šeterov scenario, dođu do izražaja. U suštini, tamo gdje bi O Rasel u „Američkoj prevari“ dao glumcima da improvizuju pola sata i razmahnu se u scenama bez kojih se priča lako može ispričati, Šeter bira ujednačenost riješen da likovi ne postanu važniji od radnje. Iako mu ovakav pristup neće donijeti deset nominacija za Oskara, gledaocima će pružiti mogućnost da uživaju u djelu koje se ne pravi da je više od običnog, ali više nego korektnog krimića. Tražiti nešto preko toga sigurno ne bi pomoglo gledaocima, jer iako nije kvalitetniji, ponekad detektivski vikend roman prija više od „Braće Karamazova“.

Ocjena: 7/10

Novembarski čovjek (The November Man, Roger Donaldson, 2014)

Prije nego što je postao neotesani Terminator, Džejms Bond je bio šarmantan, duhovit i opasan špijun u službi njenog kraljevskog veličanstva. Iako i dalje traju prepirke da li ga je bolje odglumio Šon Koneri ili Rodžer Mur, činjenica je da se ni Pirs Brosnan nije obrukao kao tajni agent 007. Pored toga, ulogom u mjuziklu „Mama mia“, Pirs je pokazao zavidan potencijal za komediju, ali je uprkos tome i dalje ostao prepoznatljiv kao Džejms Bond. U želji da to iskoristi, Pirs se vraća akciji u filmu „Novembarski čovjek“ koji je rađen po motivima romana „Nema špijuna“ Bila Grendžera. Piter Devero (Pirs Brosnan) je penzionisani agent CIA-e koga bivši kolega Džon Henli (Bil Smitrović) zove kako bi iz Rusije izvukao agenta Nataliju Ulanovu (Mediha Musliović). Ubrzo se akcija spašavanja zakomplikuje, a Piter kao glavnog krivca vidi Dejvida Mezona (Luk Brasi) koga je nekada obučavao. Njihov sukob se nastavlja i u Beogradu, gdje oboje dolaze kako bi našli Milu Filipovu (Olga Kirilenko) koja zna mračnu tajnu ruskog predsjedničkog kandidata Federova (Lazar Ristovski).

„Novembarski čovjek“ koji je snimljen u maju, a gledamo ga u oktobru, počinje u Crnoj Gori. Piter pokušava da spriječi atentat na američkog ambasadora u Kotoru Novom. Ovo nepostojeće mjesto je kombinacija Kotora i Herceg Novog, zato što su autori naizmjenično snimali u jednom i u drugom gradu. Iako će stranom gledaocu to promaći, ljude sa primorja će vjerovatno zabaviti scena u kojoj vozilo prolazi ispred stare gradske kapije u Herceg Novom, da bi se odjednom obrelo na Trgu od Oružja u Kotoru. Da nije riječ o ekranizaciji video igre „Portal“ pokazuje dio kada Piter krene za Švajcarsku, ali stiže u Perast, koji je za potrebe djela postao Lucern. Time, makar u uvodu, „Novembarski čovjek“ ispravlja nepravdu iz „Kazino Rojala“ koji je promovisao Crnu Goru, a bio sniman u Češkoj.

Ostatak filma se dešava u Beogradu, koji je takođe pristojno usnimljen. Režiser Rodžer Donaldson, koji je već sarađivao sa Brosnanom u „Danteovom vrhu“, tako koristi geografsku lokaciju najbolje što može, ali teško može značajnije oplemeniti predvidljiv scenario Majkla Finča. I pored namjere da Piter bude kombinacija Borna i Bonda, akcione scene nisu na nivou Gringrasovih klasika, dok Piter ima premalo upečatljivih karakteristika koje bi ga izdvojile u moru drugih tajnih agenata. Bond je, bar nekada, pio Martini pripravljen na poseban način, predstavljao se uvijek istom frazom i vozio automobil marke Aston Martin. Piter, sa druge strane, ubija.

I to je sve.

Ako izuzmemo da je tajni kod za ubistvo 42, što je vjerovatno aluzija na Daglasa Adamsa i „Autostoperski vodič kroz galaksiju“, film je potpuno lišen duhovitosti. Amerikanci vode tajne operacije iz centra Beograda, uključujući tu i daljinsku kontrolu bespilotnih letjelica. Naravno, Srbija nema ni policiju ni vojsku već se po ulicama slobodno puca, što opet ne odudara od prikaza bilo koje slovenske države u novijoj američkoj kinematografiji. Ono što je dobro je da razrješenje nije stereotipno, te pokazuje korumpiranost unutar američkih špijunskih struktura. Takođe, ukoliko se opisani događaji stave u valjan istorijski kontekst, Piter i Dejvid jesu teroristi koji rade protiv Amerike. Gledalac tako navija za glavne junake, ali američki nacionalni interesi i pravda nisu na istoj strani, što je blaga neobičnost u ovom generičkom djelu.

Glumačka podjela u filmu je jedan od njegovih većih kvaliteta. Iako zvuči nevjerovatno, voditelj Dragan Marinković sjajno glumi odurnog makroa, dok Lazar Ristovski uzima hleb Radetu Šerbedžiji, odnosno glumi ruskog ratnog zločinca.

Iz navedenog je lako zaključiti da je „Novembarski čovjek“ pristojna akcija u kojoj podjednako malo ima toga što može da oduševi, ali i razočara. Kako je film sniman u regionu prepoznavanje lokacija će biti podjednako zanimljivo kao i ono što se na njima dešava, iako je šteta što kvalitetnu glumu nije pratila i malo originalnija priča.

Ocjena: 5/10

Galerija

( Radenko Savić )