Zona sumraka

Škola u koju je prošlog mjeseca krenuo moj sin nosi isto ime kao i kada sam ja kretala u nju, jedva čekajući da položim pionirsku zakletvu, ne bih li bar malo dorasla ondašnjim društveno prihvaćenim idealima. Nakon svih užasa kroz koji smo kao region prošli, ne mogu a da se ne pitam, ako smo i pored tih i takvih ideala uspjeli da izgradimo koncentracione logore na kraju dvadesetog stoljeća u srcu Evrope i na nekad antifašističkom tlu, u kakvu onda generaciju izrastaju današnja djeca koja se ne zaklinju nikome i ničemu, koja se bez vertikale veru uz pijedestal Moloha profita, jedinog ideala i božanstva koji je svijet na umoru uspio da izluči iz svog trulog i trošnog tijela.

Dugo već razmišljam o tome do koje je mjere zastrašujuć stupanj naše ravnodušnosti, obamrlosti i utrnulosti, naše prepuštenosti stihiji koja melje i lomi i nijeme i prkosne jednako razbijajući o stijenje. Pitam se da li bi nekom polumotivisanom studentu ili poslovično nezadovoljnom radniku prije samo pedesetak godina izjave državnika koji frivolno žongliraju idejama slobode, jednakosti, demokratije i drugih velikih i naveliko ispranih riječi bile dovoljne da podignu revoluciju.

Ali mi smo danas zaglavljeni u jednoj od epizoda Zone sumraka, čini mi se još iz crno bijelih dana, možda se i varam, no jasno se sjećam slike gdje ljudi sjede na obali rijeke i uživaju u toplom popodnevu sve dok neko od njih ne padne u vodu i počne se daviti i dozivati u pomoć. S naše strane ekrana, očekujemo reakciju, mobilizaciju i frenetičnu akciju spašavanja, ali ništa se slično ne dešava, davljenik se umiruje u vlastitom ropcu namiren valovima i uljuljkan u vlastitu smrt. Niko se ne obazire na agoniju koja im je protekla pod nosem i mi tek tad shvatamo da je uzrok ove zasljepljujuće ravnodušnosti činjenica da su svi učesnici ove popodnevne idile samo tovljena grla za glad nekih (recimo) džinova koji se hrane očajem sediranim humanoidima. Naše saznanje o neumitnosti smrti i pogled koji ne možemo odvojiti od njenog fascinantnog i okrutnog lica, preveniraju svaku buntovnu misao i bilo kakav otpor. Mi smo hrana. Resurs. Stoka.

Imala sam poteškoće da shvatim i prihvatim fabulu koja me je pozivala da se identifikujem sa tako robovskim stanjem. Bila sam namrtvo ponosna pionirka podignuta na partizanskim pričama koje sam slušala i doma i u školi, uz taj hipnotički, neprekidni, unisoni hvalospjev neumrlim herojima i heroinama čija su junačka pleća izdigla naš svijet kao najbolji od svih mogućih. No ta, ispostaviće se, neočekivano krhka Atlantida, propala je nedugo potom pod vlastitom težinom, težinom prošlosti sa kojom se nije uspjela suočiti, sadašnjosti u kojoj je izgubila kompas i u kojoj je jedini sjever postao onaj krvi i tla, i budućnosti u kojoj je na zelene kamate proćerdala civilizacijski iskorak koji joj je bio predan na čuvanje. Istorijski revizionizam koji je u isti smrdljivi koš pobacao heroje i zločince iznivelisao je nesvodive i ponorno različite ideologije, na prvom mjestu one fašizma i antifašizma, iznjedrivši groteskne montipajtonovske scene u kojima četničke vojvode iz pijeteta prema saveznicima (čijim?) neustrašivo kisnu slaveći oslobođenje Beograda. Atrofija političke imaginacije logična je posljedica ove postupne i besramne nivelacije.

Žaba je skuvana i niko se više i ne pita kako je do toga došlo i je li u pitanju stvarni eksperiment ili proizvoljna opšteprihvaćena metafora. Gebelsovska laž ponovljena stotinu puta koja je postala istinom. Kako god, djeluje da nismo uspjeli da prepoznamo onaj moment kad je izlaz iz fatalne situacije još uvijek bio moguć, da smo propustili da na vrijeme kažemo ‘ne’. Dolazim doma i dobrodošlicu mi upućuju ruski i engleski bilbordi koji oglašavaju prodaju luksuznih nekretnina i/ili čuvanje istih. To su ‘njihovi vrtovi’ na obali koja je bila naša, njihovi zalasci na nebu koje smo dijelili svi, njihov pogled, brodovi, tereni za golf, njihova radna mjesta koja nam ljubazno ustupaju uz minimalne nadoknade, njihova destinacija na koju su srozali naš grad. Mi smo hrana. Resurs. Stoka.

Škola u koju je prošlog mjeseca krenuo moj sin nosi isto ime kao i kada sam ja kretala u nju. Ali on ništa ne zna o njemu. Ne zna ko je bio onaj čije ime znaju svi a da se ne zapitaju ko je on bio. Ne zna ništa o tom mladom revolucionaru koji je iz nekog razloga zaslužio da se škola nosi njegovo ime. Pitam se da li bi i današnjem šestogodišnjaku revolucionar mogao bit uzor, kada se od prvih dana u sistemu uči da se navikava na to da ne mora da razumije, da može a da se ne pita. Da je najčešće tako najudobnije i najsigurnije. Sve dok se neko ne oklizne na obali i ne padne u rijeku.

Autorka je saradnica NVO ANIMA i predavačica na Ženskim studijama Centra za žensko i mirovno obrazovanje

( Paula Petričević )