Staklenici, nekad i sad

Opet na klizav teren, pobadam nos tamo gdje mu mjesto nije, i to pravo u privatni posjed. Zaludu se pitam šta će mi to, ko sam ja da kritikujem nekog zbog njegovog odnosa prema sopstvenoj imovini. Na kraju, na to nemam pravo. Ali ima nešto jače, želja se da nešto zaštiti od dalje devastacije i ako je gotovo sve uništeno, želja da se donekle vrati stari sjaj, da se stavi u funkciju razvoja. Riječ je o Staklenicima u Golubovcima, o kojima je sve ispričano posljednjih 20 godina. Imaju oni i svog vlasnika, da ne pominjem ime. Rizikujem da me isti ne “pošalje” tamo gdje me još niko nije poslao, imao bi pravo, “znade” on da upravlja svojom imovinom, ali... Prozivam i državu koja sve mirno posmatra i na preduzima ništa.

Živim u blizini Staklenika. Svi putevi vode tuda. Uvijek pogled ka njima, tužan pozdrav i gorčina u duši. Gomila gvožđa i polomljenog stakla, visoki busenovi drača i kupina, svjedoče o nama, našem čovjeku, o državi. Svaki put - gvožđa sve manje. Ipak se neko “brine” da to polako “čisti”, da ne kažem pravi izraz i sve na naše oči. Sramota. Zli jezici kažu da je to “čišćenje” ciljano, zato se možda “žmuri” na sve to. Treba što prije osloboditi zemljište pošasti, kakve li ironije, i preimenovati ga u druge namjene, zna se koje. Eh, planeri i urbanisti, gdje će vam duša, ako mislite tako, ali ne vjerujem, bez obzira na snagu i moć raznih lobija. Zar da najljepše parče Zetske ravnice lišite nečega, zašto ga je Svevišnji odredio - da hrani generacije i ništa više.

Nije uvijek bilo tako. Mislima se vraćam na period iza II Svjetskog rata, posebno na 60-e, 70-e i 80-e godine. Komunističke vlasti u Zeti nacionalizovale su zemljište na kome danas počivaju Staklenici. Tadašnjim vlasnicima u zamjenu je dato drugo zemljište. Tako se u jednom komadu stvorilo zemljište od blizu 200 rala. Formirana je Seljačka radna zadruga Mojanovići, u kojoj je uhljebljenje našla domaća radna snaga. Nacionalizovano zemljište zvalo se, kao i danas, Velji bregovi, uvijek je bilo obrađeno i dobro je rađalo. Dobro se sjećam svog najranijeg djetinjstva, 50-e godine, kada su Velji bregovi rađali izvanredne lubenice, jagode i drugo povrće. Sve je bilo u punom sjaju, divota vidjeti, bez obzira što su seljačke zadruge jedva preživljavale - bila su teška vremena.

Negdje, mislim 1963. ili 64. godine, dolazi do pripajanja Zadruge u Mojanovićima Agokombinatu “13 jul”, koji je već tada bio u punom zaletu rasta i razvoja i sve više postajao nosilac agroindustrije u Crnoj Gori. Novi vlasnik nije zapostavljao zemljište u Veljim bregovima, naprotiv - obrađivano je i davalo izvanredne prinose. A onda, 1975/76, Agrokombinat odlučuje da tu sagradi Staklenik, u to vrijeme najmoderniji u SFRJ. Dobro se sjećam, radio sam kao mladi ekonomista u “13 julu” - Agroekonomskom institutu. Naši stručnjaci su uradili tehno-ekonomski elaborat, a jedna bugarska firma bila je izvođač radova. Sve je urađeno po do tada najsavremenijim standardima. Staklenici su dugo godina bili ponos crnogorske poljoprivrede. Svježe povrće, ponekad i tri žetve godišnje servirano je na tržištima nekadašnje velike zemlje. Zarade su bile dobre i redovne.

Tako je bilo do 1990. godine, kada počinju opštepoznati procesi, stižu međunarodne sankcije, gubi se tržište i počinje urušavanje. I u takvim uslovima, Staklenici su nekako preživljavali, ali su na kraju završili u stečaju. Slijedi prva pa druga privatizacija, obje neuspješne, i to traje nekoliko godina. U ugovorima o privatizaciji jasno je pisalo da je investitor dužan da revitalizuje Staklenike, osavremeni ih i privede izvornoj namjeni. Ništa od toga - naša posla, reći će mnogi. Umjesto nekadašnjeg sjaja, Staklenici postaše jad i bijeda, bijeda naše savjesti. Dokle? Zašto, gospodo iz Vlade, ne prekinete agoniju - jedino vi to možete, bez obzira što je riječ o privatnom posjedu. Preispitajte privatizacioni ugovor, “natjerajte” investitora da hitno postupi po njemu, u suprotnom - zna se! Ja se iskreno nadam da će na Veljim bregovima novi investitor revizalizovati Staklenike. Opet će se odatle povrće servirati na trpeze građana Crne Gore i regiona. Svaka druga opcija bila bi stravičan promašaj.

Priča druga

Ministre Ivanoviću, poslije svake Vaše posjete zetskim poljoprivrednicima izjavljivali ste, parafraziram: Posjedi su usitnjeni, pa je proizvodnja neracionalna i neefikasna, zbog toga treba ukrupniti posjede, što se može postići jedino udruživanjem poljoprivrednika. Potpuno ste u pravu. Međutim, ovaj predlog je bilo moguće realizovati prije 30 godina, kada je bilo međuprostora i određenih slobodnih površina. Danas, gospodine ministre, to je nemoguće, takvih prostora praktično i nema, sve je “pritisnuto” objektima za stanovanje. Vi nijeste krivi za to, ali gdje su bili planeri i urbanisti posljednjih 30 godina.

Ako se doda i činjenica da je priobalje Jezera sve više plavno i da nije za eksploataciju, te da se desetinama godina na planu regulacije Jezera nije ništa uradilo, sem nekih manjih kozmetičkih intervencija, onda je sve jasno. Zetska ravnica, nekada sa ponosom isticana kao žitnica Crne Gore, najveća fabrika hrane, danas to više - nije. Gospodine ministre, šta ostavljamo mladim generacijama? Isti je slučaj sa Bjelopavlićima. Na kraju, a mislim da to znate, kralj Nikola nije dozvoljavao da se objekti za stanovanje prave u ravnici, već po obodima brda. Eh, da on ustane pa da vidi ovaj haos, uzviknuo bi: “Što, pogani, od zemlje činite!« (misli se na obradivo zemljište).

( Ilija Kračković )