Lovila je bolje od većine muškaraca: Vida Tufegdžić
Vida je u isto vrijeme izazivala čuđenje i divljenje u siti mah, jer nije bio uobičajen prizor vidjeti u godinama kako peca
Mislim da je prva Crnogorka ribolovac bila Jelena Savojska, kćerka kralja Nikole, koja je pecala po italijanskim rijekama. Druga je bila Vida Tufegdžić iz Pive. Kasnije je bilo još žena ribara, ne mnogo, ali Jelena i Vida su probile led, počinje priču prof. Slobodan Bastijančić, ribolovac iz Nikšića, koji je Vidu upoznao u kanjonu Pive. Vida Pivljanka, koja je prije dvije decenije preminula u 85. godini, pecanjem je počela da se bavi tek kada se penzionisala. „Pasala je bila šezdesetu godinu kada je uzela štap i odlučila da peca. Interesovanje za pecanje joj je preraslo u ljubav, pa posle nikako nije mogla bez toga. Bila je omiljena među ribolovcima, a posebno među ovima sa strane“, priča Vidin sin, sedamdesetčetvorogodišnji Milovan Tufegdžić. Kaže da je njegova majka kod ribolovaca izazivala čuđenje i divljenje u isti mah, što je bilo i razumljivo imajući u vidu da nije bio uobičajen prizor vidjeti ženu u godinama kako peca, sa priborom koji je sama napravila, kako muti vodu čizmama i vješto lovi pastrmke i lipljane. „Često je imala veći ulov od pojedinih ribara. Kod nas u porodici bilo je pravilo da nikada ne ulovimo više ribe od onoga što nam treba. I tog pravila svi smo se držali. Mogla je ona da ulovi ribe koliko god hoćeš i kada hoćeš, ali nije, bez onoliko koliko nam treba“, prisjeća se Milovan koji je sa majkom znao da zagazi u kanjon Pive i peca. I otac Vidosav je pecao, a Milovan dodaje da priznaje da je majka bila bolji i vještiji ribolovac od obojice.
„Majka je majka“, objašnjava sa osmijehom, „i mora uvijek biti najbolja. Da nijedan od nas dvojice nijesmo ribarili, mogla je za naše potrebe da ulovi dovoljno“. Imala je Vida svoju teritoriju stotinu metara uzvodno i isto toliko nizvodno. „Morala je biti u blizini kuće, da uvijek može sresti gosta i putnika namjernika. Sredinom ljeta, kada je smanjena voda i kad se na mrak lovi, znala je uhvatiti dobro parče lipljana. Htjelo joj se, a i bila je vješta. Stariji ribolovci znaju za Vidu, mlađi vjerovatno ne. Danas po Pivi ima žena ribolovaca, ne puno, ali ih ima “, kaže Milovan. Bastijančić odlično pamti Vidinu vještinu u pecanju, ali i pribor koji je koristila. „Vida je bila vrhunski ribolovac u to vrijeme. Imala je priručni materijal koji je sama napravila. Lovila je na ljeskovi prut, a od pribora je imala strunjilo (upredenu dlaku istrgnutu iz konjskog repa), perforiranu kutiju od krema koja joj je služila za držanje mamaca i gdje je čuvala larve vodenog cvijeta”, prisjeća se Bastijančić. Gornji dio ljeskovog pruta, dužine oko tri metra, obmotala bi tankim najlonom kako bi amortizovala udarce i tako spriječila njegovo lomljenje. “Kecelju je napravila od mušeme da ne bi prljala haljinu, a nikada nije pecala bez cigarete u ustima. Ribu bi držala u zobnicu koju bi okačila o drvo, dok se riba ne ocijedi. Tada nije bilo olova već je koristila dijabole od vazdušne puške koje bi većom iglom za šivenje izbušila, a služili su joj kao klizeće olovo”, objasnio je Bastijančić. Organje pecanje na pivski način, uspjeh zagarantovan Kao prava Pivljanka, Vida je pecala na pivski način organjem. “Bila je vična da gazi vodu. Vodio sam ribolovce i redovno se dešavalo da čim stanu na prvi brzak i malo odignu nogu izgube ravnotežu. Ne i ona. Vješto je noge vukla po dnu.
Njima bi zamutila vodu i digla larve ispod kamena koje pastrmke i lipljani rado jedu. To je ‘pivski’ način pecanja. Onda bi se riba uzjarila, a Vida bi tada zakačila larvu na udicu i vješto vukla naprijed i nazad. Pošto je riba iritirana pojavom larvi u zamućenoj vodi, uspjeh je zagarantovan”, priča Bastijančić koji pamti i skorup i hljeb ispod sača koji je kod Vide pojeo. Ali i ribu koja se pekla na žaru. Pamti Bastijančić i šale koje je Vida znala da priča, kao i mnoge anegdote u vezi za ženom sa kojom se, kako reče, bilo milina družiti. “Nagovorio me Aco Tomanović da prođem ispod brzaka i pokupim lipljane koje je ona uzjarila. Odem, počnem da lovim i malo pomalo napunim pola torbe. E tad se Vida probuni: ‘Eve ti ga na ja orgam, a ti vadiš ribu. Nećemo tako Bastijančiću’”, sa osmijehom reče Slobodan. Skojevka kojoj su se žene divile, a komandanti uvažavali Nije Vida imala lak život, ali se trudila da tešku sudbinu pobijedi smijehom i šalom. Sa Vidosavom je izrodila lijep porod tri kćerke i pet sinova. Nažalost, malo ih je ostalo. “Vida i Vidosav. Ne znam jesu li se tražili, ali su se našli. Uvijek su nam govorili ako ne znaš šta je tuđe, znaš šta nije tvoje. Bilo nas je osmoro djece. Petoro je umrlo još dok su bili mali i ostali smo brat, sestra i ja. U ratu je izgubila i brata, Đoka Jokovića, jednog od organizatora ustanka. Onda je umro otac, a posebno je slomila smrt moga brata koji je poginuo 1986. god , ne“, sa tugom priča Milovan. Vida je bila skojevka, predsjednik AFŽ-a u gornjem dijelu Pivske župe, angažovala je žene da sakupljaju pomoć za borce, bila je veliki povjerilac komandanata na terenu Pive, često jedini dobrovoljac kada treba neki zadatak da se obavi. „Bilo je dosta opasnih situacija, ali nikada se nije plašila. Zato je i imala veliki uticaj kod komandanata koji su bili na teritoriji Pive. U našoj kući su se održavali tajni partijski sastanci. I otac je bio komunista, i to po direktivi majke“, kaže Milovan i pokazuje odlikovanje za zasluge za narod koje je Vida dobila.
Galerija
( Svetlana Mandić )