Modijano: Svi smo robovi svog djetinjstva

Godine 1968. jedan zbunjeni mladić se pojavio na vrlo upadljiv način na književnoj i medijskoj sceni: Patrik Modijano je objavio “Mjesto za zvijezdu”. Prvi dio bibliogafije koja će se pola vijeka kasnije čitati ne kao niz romana, cjelina traženja izgubljenog vremena, nego kao duga poema u kojoj se svaki novi opus čita kao dodatna strofa... Nepodložan modama on zauzima posebno mjesto u pejzažu. Rekli ste jednom da biste voljeli da pišete detektivske romane. Ova posljednja knjiga je skoro takva... Da, uvijek sam želio i imao nostalgiju za pisanjem detektivskih romana. Ili serija kako je to radio Žož Simenon, koji je imao novi roman svakog mjeseca. U stvari, glavne teme detetivskih romana bliske su temama koje me opsijedaju: nestanci, problemi identiteta, amnezija, vraćanje nekoj enigmantičnoj prošlosti. Činjenica da često predlažem različita kontradiktorna svjedočenja o nekoj osobi ili događaju približavaju me tom rodu. Moj ukus za takvu vrstu intrige može da se objasni i intimnim razlozima. Gledajući unazad, čini mi se da neke epizode iz mog djetinjstva liče na detektivski roman. U nekim momentima sam bio okružen vrlo enigmatičnim osobama i događajima. Dok to doživljavaju, djeca ne postavljaju sebi pitanja, sve im to izgleda prirodno. Ali, malo kasnije, kada vrijeme počne da protiče, kad se okrenemo ka prošlosti, pitamo se: šta se tada, zaista, događalo? Zašto nijeste onda pisali detektivske romane? Detektivski roman unosi vrstu realizma, skoro naturalizma i ima dosta krutu i efikasnu narativnu strukturu. Nema mjesta u njegovoj izradi za onu fluidnu stranu sanjarenja, treba biti suviše prozaičan ili didaktičan da bi se djelovi slagalice uklopili. Na kraju, detektivskog roman ima objašnjenje, rješenje. To ne odgovara situaciji kad hoćemo, kao ja, da opisujemo isparčanu, nejasnu i oniričku prošlost. Uostalom, ja ne pišem romane Sjećate li se prve ideje koja vas je odvela tom romanu? Naišao sam jednog dana na bilješku koju sam zapisao kad mi je bilo 12 ili 13 godna, gdje sam rekao da želim da pokušam da napišem nešto što bi bilo mješavina “Velikog Molna” i crnog romana Petera Šejnea. To je bilo u jednom mutnom momentu moga djetinjstva kad sam živio u okolini Pariza u Seni i Oazi, u predgrađu koje je još bilo pravo selo, u blizini jednog dvorca u ruševinama, koji me je podsjećao na roman Alena Furnijea. Moji roditelji su bili odsutni, ljudi kod kojih sam stanovao su bili pomalo sumnjivi, atmosfera je bila čudna.

Ipak, daleko ste od autobiografije? Nikada nijesam zaronio u svoje djetinjstvo na narcistički način. Ne pišem da bih govorio o sebi ili da pokušam sebe da shvatim. Niti da uspostavim činjenice. Nemam nikakvu želju za introspekcijom. Ne, mene su tokom djetinjstva obilježile neka atmosfera ili prilika, ponekad neke situacije, kojima sam se služio da bih pisao knjige. Ali, napuštao sam autobiografski plan da bih se postavio na plan imaginacije i poetike, sa nekoliko događaja iz moga djetinjstva kao matricom. Ponekad su to bile sitne, beznačajne stvari, bez sumnje ne baš toliko misteriozne. Sjećam se, na primjer, u prvim časopisima koje sam krijući čitao oko deset godina, naišao sam na fotografiju mlade žene kojoj su sudili što je ubila svoga ljubavnika, studenta medicine. To lice se toliko upilo u mene da sam mnogo godina kasnije poznao tu ženu u Ulici Dragon u Parizu. Ne tražim da saznam zašto me je to lice frapiralo, važno mi je što me to odvlači u maštanje.

Na isti način, pitanja koja sam sebi postavljao kao dijete o roditeljima i njihovom čudnom ponašanju, o sumnjivim ljudima koji su ih okružavali, o okupaciji koju nisam doživio, ali koja je bila vrlo prisutna kod mene kao i kod svih iz moje generacije... sve to nijesam težio da objasnim, nego da ga postavim na pjesnički nivo. Događaji sami po sebi nijesu interesantni, nego način na koji se odražavaju kroz imaginaciju i sanjarenje. Na način na koji smo o njima sanjali, a ponekad ih pomiješali, pobrkali i prekrili nekim ukrašenim odsjajem. Oni su se preobrazili. Pišući tako, imam utisak da sam bliži sebi nego da pišem jednostav- U vašem djelu samo "Pedigre" je striktno biogafija? Da, može se tako reći. Ipak, čudno, to je knjiga u kojoj ne govorim o vrlo intimnim stvarima i ljudima. U stvari, napisao sam tu knjigu da bih se otarasio nečeg što mi je bilo nametnuto u životu: moji roditelji, ljudi koji su oko nas kad smo djeca i adolescenti, koje nijesmo izabrali ali koji su tu i koji vas prisiljavaju i pritiskuju. Želio sam stvarno da ih se otarasim. Napisao sam to pošto sam pročitao knjigu u kojoj se radilo o meni i koja je sadržala mnogo netačnih stvari. Odlučio sam da to napišem kao dokumenat i za ličnu upotrebu, da napravim vrstu memoranduma, sa samim činjenicama i vrlo precizno o mom djetinjstvu i dječaštvu. Poslije deset godina popravio sam je da bih je objavio. Zažalio što sam je objavio, upravo zbog te faktografske i biografske strane. Dogodio se čudan fenomen: tu knjigu su upile druge, od kojih se ne odvaja i postala je skelet mojih drugih romana. Glavni junak novog romana, Žan Daragan, ne živi više samo za Bifonovu "Prirodnu istoriju". Da li je to slučaj i sa Vama? Ja ne mislim kao on. U mojoj lektiri išao sam uvijek ka meni stranim svjetovima, koje nisam poznavao velikim ruskim i engleskim romanima, na primjer, koji se događaju na selu. Ali, istina je da ponekad žalimo što nijesmo dovoljno posmatrali stvari. Ili što nijesmo pisali o njima. Tako, kao mladić, kad sam lutao od internata do internata, gledao sam izbliza kako se odvijao život u gradovima u unutrašnjosti, kakav danas više ne postoji. Mogao sam da pišem o tome, ali nijesam. Mogao sam za to da prilagodim klasičniju romanesknu formu, kao recimo Morijakovu. Ali smo pomalo robovi svog registra ili svog djetinjstva, onoga što smo vidjeli, mjesta u kojima smo živjeli. Sanjarenje prethodi pisanju Da li je pisanje prijatno zanimanje? Ono što volim u pisanju to je više sanjarenje koje prethodi. Pisanje po sebi nije baš prijatno. Treba materijalizovati sanjarenje na stranici, što znači, treba izaći iz tog maštanja. Ponekad se pitam, kako rade drugi? Kako su radili pisci u XIX vijeku koji, kao Flober, pišu i ponovo pišu, i popravljaju, i rekosntruišu, i reduciraju od prvog plana od kojeg ne ostane ništa ili skoro ništa u krajnjoj verziji knjige? To mi izgleda prilično strašno. Ja lično napravim neke ispravke na prvom rukopisu koji liči na crtež koji je nacrtan odjednom. Te ispravke su brojne ali lagane. Da, treba zasjeći uživo kao hirurg, biti dosta hladan naspram svog teksta da biste ga ispravili, skratili, olakšali. Ponekad je dovoljno precrtati dvije tri riječi na jednoj stranici, da bi se sve izmijenilo. To je sve piščeva kuhinja koja je dosadna drugima.

U mojim prvim knjigama nije bilo poglavlja, niti novog reda, nije bilo mjesta za predah. Kasnije sam se pitao zašto i shvatio da se pisanje slabo prilagođava mladosti. Izuzev u slučaju preranog poetskog genija, kakav je bio Rembo. Pisati vrlo rano znači biti izložen tenziji kojom ne umijemo da rukovodimo. Pogledajte ljude koji vrše selidbe i koji su sposobni da nose na ramenima i leđima težinu van pameti, jer znaju kakav bi položaj njihovo tijelo trebalo da zauzme. U početku mi nije polazilo za rukom, bio sam zgrčen, napet, nije bilo lako da se skoncentrišem. Sa godinama sam naučio da time vladam, da se opustim malo, da provjetrim moje romane. Nije mi stvarno lakše da pišem, ali posjedujemo tehniku koja čini da se bolje snala z i m . Kakve veze održavate sa čitaocima? Uzbudljivo je imati čitaoce. To je fantastično, imamo utisak da možemo da komuniciramo. U stvari, sa svakom knjigom se događa onaj čudni fenomen, pomalo neprijatan: kad ste je završili, dolazu brutalan momenat kad knjiga jednostavno želi da prekine vezu sa vama, da vas se otarasi. Ne možemo biti svoj čitalac. Vaša završena knjiga je postala predmet, vrsta ljepljive magme, bezoblična masa o kojoj imate viziju u detaljima, ali ne i viziju cjeline. E, čitalac je taj koji će vam otkriti kako se to događa. Knjiga ne pripada više onom ko je napisao, nego onima koji je čitaju.

Prevela i priredila: Branka Bogavac

( Natali Krom (Telerama) )