Pravednik - film koji je spasio veliki glumac

Pravednik (The Equalizer, Antoine Fuqua, 2014)

Prerano preminuli reditelj Toni Skot je djelom „U žaru osvete“ dao holivudski odgovor na Besonovog „Profesionalca“. Denzel Vašington je u njemu inteligentna verzija Žana Renoa, a tamo gdje su kod Besona emocije i drama, Toni je naglasio akciju. Zajedničko za oba filma je da se gledalac, u suštini, naslađuje osvetom. „Pravednik“, koji je rađen po istoimenoj TV seriji iz osamdesetih, postavkom podsjeća na pomenuta djela, ali ih po brutalnosti, a i naivnosti, nadmašuje.

Robert Mek Kol (Denzel Vašington) radi u prodavnici tehničke robe. Ubrzo u restoranu upoznaje rusku prostituku Teri (Klo Morec), koju makro Slavi (Dejvid Monir) zlostavlja. U želji da je izbavi, Robert odlazi do Slavija spreman da mu plati za Terinu slobodu. Slavi odbija, ali ono što ne zna je da je Robert penzionisani agent specijalne službe koji ne prihvata ne kao odgovor.

Režiser Antoan Fukua iza sebe ima izuzetan „Dan obuke“, ali i zaboravljiv „Pad Olimpa“. Analizom njegove filmografije lako je utvrditi da je Fukua jedan od onih autora koji snima onoliko dobre filmove koliko to scenario dozvoljava. U ovom slučaju, scenarista nije bio Dejvid Ejer koji napisao „Obuku“, već veteran Ričard Venk („16 blokova“). Nažalost, Venkov scenario nije na nivou Ejerovog, pa tako „Pravednik“ potpuno počiva na neospornoj harizmi Denzela Vašingtona koji čak i ovako nedorečen film uspijeva da učini zanimljivim.

Na početku pratimo Roberta koji često gleda na sat i pati od blažeg oblika opsesivno kompulsivnog poremećaja. Njegovo stanje se uklapa u profesiju kojom se nekada bavio, a osjećaj za pravdu se razotkriva kroz odnos sa Ralfijem (Džoni Skurtis) kome pomaže da postane policajac. Nakon što upozna Teri, odnosno rusku prostitutku obučenu u američku zastavu, slijedi Robertova postepena i uvjerljiva transformacija. Prisutni su i stereotipi, pa će se ruski mafijaš zvati Puškin, a Robert će citirati ruske klasike, ali i Melvila. Vremenom se sve pretvara u film osvete, što autorima daje mogućnost da uvedu lik negativca Tedija koga sjajno glumi Morton Čokaš.

Slijedi gradiranje Robertovog i Tedijevog nasilja, zbog čega gledalac željno iščekuje njihov sukob. Problem je što kako se on približava, film istovremeno počinje da puca po šavovima, dok se potpuno ne raspadne u sceni uzimanja talaca. Naime, „Pravednik“ je djelo u kome inteligencija kriminalaca eksponencijalno opada do odjavne špice. Kada Tedijeva ekipa na nišanu ima Robertove prijatelje, Robert pusti muziku na šta ovi odluče da ih ostave i ispitaju ko remeti tišinu. Naivnost ove scene je u potpunom neskladu sa dotadašnjim tonom djela, a to je tek početak niza propusta.

Film analizira više intrigantnih tema, kao što je ona u kojoj dobrodućni Ralfi obezbjeđuje robnu kuću, ali Robert je taj koji je zaista štiti. Ako se uzme u obzir da je Robert trenirao Ralfija kako bi dobio posao, ispada da je Robertova osnovna uloga da drugima omogućava život u prividno slobodnom društvu. Naime, sve je uređeno tako da građani, baš kao djeca, igraju uloge koje ih čine srećnima, bez obzira da li su im dorasli ili ne. Zbog toga će biti moguće da Ralfi, koji nije u stanju da zaštiti majku, čuva tržni centar. Međutim, kada dođe trenutak u kome treba odbraniti tu iluziju, slijedi deus ex machina momenat u kome će neko sa druge strane zakona preuzeti sprovođenje istog. Na taj način, nestabilno društvo postaje održivo i stabilno, jer su tu čuvari koji mu ne daju da propadne. Ironija je da je ono što čuva društvo ujedno na rubu socijalno prihvatljivog, kao i da je motivisano uvijek disktutabilnim višim dobrom koje je dovoljno neodredivo da ga je teško, ako ne i nemoguće, institucionalizovati. Do kraja, Robert će se pretvoriti ne u kaznu, već u kazneni odred koji ne preza od toga da hororično burgija ljudima lobanje.

Ipak, bez obzira na to koliko je finale nerealno, usporeni kadar Denzela Vašingtona koji hoda preko livade prekrivene leševima, pokazuje da još uvijek ne postoji toliko besmislen film koga on svojom pojavom ne može osmisliti.

Ocjena: 6/10

Originalnost nije dovoljna

Grad grijeha: Ubistva vrijedna (Sin City: A Dame to Kill For; Robert Rodriguez, Frank Miller; 2014)

Ekranizacije romana ili stripova se obično svode na to da se narativni obrasci svojstveni ovim umjetničkim formama prilagode filmu. Robert Rodrigez se 2005. godine odlučio za drugačiji pristup. Kao predložak je uzeo kultni strip „Grad grijeha“ Frenka Milera, koga je angažovao prvo kao scenaristu, a zatim i kao drugog režisera. Ideja je bila ne da se strip ekranizuje, već da se film stripizuje. Ovo je značilo da su odglumljeni svi kadrovi iz stripa sa uglom kamere koja podražava izgled table, a crtež koji je počivao na oštrom kontrastu crne i bijele je ekranizovan u isto tako crno bijelom filmu. Neki detalji su bili u boji, što je samo pojačalo radikalnu originalnost koncepta. Milerov britki dijalog, koji je povremeno bio na granici treša, ujedno je dao noar notu filmu, tako da je krajnji rezultat bilo jedinstveno i lako gledljivo djelo. Međutim, uspjeh „Grada grijeha“ je bio primarno rezultat njegove vizuelne originalnosti, te se u krajnjem mogao posmatrati kao hrabra, stilizovana vježba. Već sljedeće godine, Zak Snajder je snimio „300“ gdje je po prvi, a nažalost ne i posljednji put, pokazao suštinsko nerazumijevanje stripa kao umjetničke forme. „300“ je imao istu ideju kao i „Grad grijeha“, čime je eksces pretvoren u pravilo. Devet godina kasnije, Robert Rodrigez i Frenk Miler odlučuju da snime nastavak „Grada grijeha“, ali pokazuje se da ovog puta originalnost nije dovoljna.

Marv (Miki Rurk) pomaže Nensi (Džesika Alba) da osveti smrt detektiva Džona Hartigana (Brus Vilis) koji joj je spasao život u prvom dijelu. Senator Rork (Pauers But), koga žele da ubiju, na kartama gubi od Džonija (Džozef Gordon Levit), što utiče na njegovu reputaciju. Pored toga, prati se i pokušaj Dvajta (Džoš Brolin) da povrati nekadašnju ljubav Avu Lord (Eva Grin) i da je odbrani od psihotičnog muža.

Kao i ranije, pratimo nekoliko labavo povezanih priča koje se prepliću sa onima iz prošle decenije. Ako izuzmemo da je glumca Klajva Ovena zamijenio Džoš Brolin, djeluje kao da između dva dijela nije prošlo ni nekoliko mjeseci, a kamoli godina. Pomak je napravljen jedino u tome što se ranije nametao zaključak da je glavni junak sam grad. Marv, Dvajt, Gejl i Džon su djelovali kao nasumično odabrani junaci njegovih ulica, odakle je bilo lako izvesti zaključak da svaki žitelj ima svoju mračnu priču, pri čemu su autori odlučili da prikažu one najzanimljivije. Kako ih gledamo ponovo, stiče se utisak da su oni jedinstveni antiheroji, što ideju o izuzetnosti grada svodi na izuzetnost njih samih.

„Grad grijeha 2“ je stilski, vizuelno, pa i glumački, isti kao prvi dio. Ovo znači da poenta nije kakva je dama ubistva vrijedna, već kako je ostario film koji je devet godina greškom proveo u bunkeru. Prvo što upada u oči je očekivanost svega onoga što je nekada šokiralo. Prvi dio serijala je rušio konvencije koje su postavili stariji superherojski filmovi. Novi dio ništa ne ruši, već samo predvidljivo osnažuje.

Za razliku od upečatljivog segmenta koga je davno režirao Kventin Tarantino, a u kome Dvajt (Klajv Oven) u kolima priča sa mrtvim Džekom (Benisio Del Toro), „Ubistva vrijedna“ takvih momenata nema, već više naginje trešu. Ovo nije nužno loše, ali istovremeno znači da će cjelina više prijati onima koji su bili oduševljeni scenom u kojoj oskudno odjevene prostitutke iz Starog grada sa krova rešetaju policiju, nego ozbiljnijim i smirenijim djelovima filma. Dramski vrhunac, u kome Nensi koristi krhotine stakla kako bi Marva privoljela na saradnju, izazivaće više smijeha nego što su autori zamislili. Nakon toga, dame sa Zoro povezom neće biti kič predah u sumornom gradu grijeha, već više nastavak vica.

Ako pogledamo kvalitet priča, jedina storija na nivou već ispričanih je ona o prevari. Nažalost, podjela uloga u njoj (naročito ženskih) je slabija nego što je to bio slučaj ranije. Zbog toga svima onima koji su uživali u prvom dijelu ovaj nastavak može umjereno prijati, ali to je ujedno, i u najboljem slučaju, njegov krajnji domet.

Ocjena: 4/10

( Radenko Savić )