Prekid

Prekid je, u suštini, uvijek gubitnička opcija. Radovanje prekidu, ili čak pokušaj pretvaranja prekida u pobjedu teško može biti shvatljivo racionalnom čovjeku. Ali, ovih dana gledamo upravo takve pokušaje semantizacije prekida.

“Prekid u Beogradu” pokazao je neke vrlo neprijatne stvari. Prije svega događaj je učinio vidljivom sveopštu krhkost normalnosti na ovim prostorima. Tako je malo potrebno da se tanka skrama iluzije o normalnom životu rasturi u paramparčad. Nakon svakodnevnih pucnjava, i policijske nemoći pred svim onim što se dešava na našim ulicama, duh devedesetih se ukazuje i u toj vaskrsloj mržnji.

Odnosno, lakoći sa kojom se ta mržnja aktivira, kao da se ništa u međuvremenu nije desilo. Ili, pak, precjenjujemo ono što vjerujemo da se desilo u međuvremenu. Možda ovakvi događaji najefektnije dokazuju da je evropska priča ovdje samo puka retorika koja služi da se obmanu oni koji to vrednuju, a ne da se ljudi i njihov način života približe evropskom idealu. Kamenovanje albanske ambasade u Podgorici potvrđuje takav uvid.

Sam događaj sa stadiona Partizana višestruko je zanimljiv. Naime, bespilotna letjelica, “dron” kako se ga nazvali neki mediji - zvuči zlokobnije, ako ništa drugo - jeste relativni novum u praksi fudbalskog navijanja. Gledajući utakmicu, potpisnik ovoga teksta je prvo pomislo da je riječ o nekoj najavi za Putinovu paradu u prijestonici Srbije. Kada je već bilo jasno o čemu je riječ - trebalo je očekivati da redari, ili neka već zvanična služba, ukloni transparent, jer ono nije nikakva zastava, već politički plakat u slavu jednog od balkanskih imperijalnih/fašističkih projekata.

No, iako nije sporno da je inicijalna provokacija - sa elementima misterije - crkva kao uzletište (!?) - došla sa albanske strane, ono što je problem, a što srpski mediji pokušavaju minimalizirati, jeste činjenica da su civili - navijači, huligani - na stadionu tukli albanske fudbalere. To je u aksiologiji UEFA kudikamo veći grijeh od političke provokacije, transparenta koji je doletio sa neba i sličnih performansa...

Mnogo je opasniji jedan drugi prekid, nedavno najavljen u Podgorici. Crnogorska (kvalifikaciona) utakmica za Evropsku uniju doživjela je, u susret prvim teškoćama i neprijatnim najavama da se neki načini igre moraju promijeniti i prekinuti, prijetnje “selektora” da on može svoj tim izvesti sa terena.

Ponekad mi izgleda da bi dio domaćeg pučanstva taj prekid slavio kao što su Albanci slavili ovaj u Beogradu. A možda bi i Putin svratio da obasni kako je napravljena prava stvar? Doduše, mi ga ne bismo mogli zvati na vojnu paradu, ali, na priganice i domaću rakiju, što da ne. Ili, napraviti turističku paradu - desetak hiljada ruskih turista maršira i pjeva... Kud ćeš bolju reklamu za “divlju ljepotu”. A sve se odvija na platou oko KAP-a, onamo gdje je većina Podgoričana naučila da vozi.

“Šiptarska svinjarija”, klikće Đukanovićev Informer, ali samo u svom crnogorskom izdanju. (Ovdje su, izgleda, dobili veću slobodu za svoje neizlječive frustracije.) Sudeći po jučerašnjoj izjavi to se nije svidjelo premijeru. Ali, to je njegova ekipa, što ima da mu se sviđa ili ne sviđa. Kad ih je angažovao znao je što i koga dovodi u Crnu Goru. Sada mu nešto nije po volji? Trebao je razmišljati na vrijeme. Ili mu Informer samo olakšava povratak u doba prvih političkih ljubavi.

Na koncu, gledajući prekjuče vojnu paradu iz Beograda pomislio sam da je bilo koja Parada ponosa i estetski i etički mnogo pozitivniji i primjereniji događaj nego bilo koja Vojna parada. Ogavno paradiranje sa sredstvima za ubijanja koje neke ljude ispunjava neobjašnjivom, fetišističkom radošću? Ja ne mogu razumjeti da je nekome to zanimljivo ili čak zabavno. Pa makar se ukazao i Putin, taj “portabl” državnik. U svoj svojoj veličini.

( Balša Brković )